Piše: Murat Tahirović

Program vanjske politike Studentske liste, predstavljen u novembru 2026. godine, predviđa očuvanje nadležnosti i ustavnog položaja Republike Srpske, podršku njenom pravu veta u zajedničkim institucijama, kao i podršku njenim zahtjevima u vezi s pokretnom i nepokretnom imovinom.

U istom programu predlaže se preispitivanje bonskih ovlasti visokog predstavnika i jačanje specijalnih i paralelnih odnosa Srbije i Republike Srpske. Ti stavovi ponovo otvaraju pitanje da li promjene na političkoj sceni Srbije znače i promjenu odnosa prema Bosni i Hercegovini ili samo smjenu ljudi koji će postojeće koncepcije zastupati.

Politički kontinuitet duži od jedne vlasti

Za razumijevanje savremenih odnosa Srbije prema Bosni i Hercegovini potrebno je pogledati političke ideje koje su se oblikovale mnogo prije vlasti Aleksandra Vučića. Početkom XIX stoljeća, u vrijeme stvaranja moderne srpske države, počele su se razvijati nacionalne i političke koncepcije koje su kasnije utjecale na odnos Srbije prema susjednim narodima i teritorijama.

Među najvažnijim dokumentima iz tog perioda navodi se Garašaninovo Načertanije iz 1844. godine. Taj program vanjske i nacionalne politike razmatrao je širenje političkog utjecaja Srbije i stvaranje šire državne zajednice na Balkanu. Njegovo tumačenje i stvarni domet i dalje su predmet historiografskih rasprava, ali njegovo mjesto u historiji srpskog nacionalnog programa nije moguće zanemariti.

Tri godine kasnije, 1847, objavljen je Njegošev Gorski vijenac. Književno djelo je kroz motiv „istrage poturica“ ostavilo snažan trag u nacionalnoj mitologiji i političkoj kulturi, dok je pojam „poturica“ u nacionalističkim tumačenjima dobio i ideološko značenje u odnosu prema muslimanima, predstavljanim kao prepreka nacionalnom i teritorijalnom objedinjavanju.

Tokom XIX i XX stoljeća te ideje dobijale su različite političke oblike. Smjenjivali su se vladari, države, sistemi i međunarodne okolnosti, ali su se pitanja teritorijalnog širenja, položaja Bosne i muslimanskog stanovništva iznova vraćala u političke rasprave.

Od akademskih rasprava do državne politike

U toj historijskoj liniji posebno mjesto zauzima Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti iz 1986. godine. Njegova pojava u javnosti bila je važna za oblikovanje srpskog nacionalnog diskursa uoči raspada Jugoslavije.

U Memorandumu su iznesene teze o položaju Srbije i Srba u Jugoslaviji, političkoj i ustavnoj neravnopravnosti te potrebi da se redefiniraju odnosi unutar jugoslavenske federacije. Akademski i intelektualni krugovi time nisu ostali izvan političkih procesa.

Ideje oblikovane u akademskim i kulturnim institucijama prelazile su u prostor u kojem su djelovali nacionalni lideri, političke organizacije i državni aparat. Devedesete godine pokazale su koliko daleko takvi politički projekti mogu otići kroz rat u Bosni i Hercegovini, pokušaje teritorijalnog razdvajanja, masovne zločine i genocid u Srebrenici, čije su posljedice pravosnažno utvrđene pred međunarodnim sudovima.

Zbog toga se današnje promjene u Srbiji ne mogu posmatrati samo kroz smjenu političkih ličnosti. Važno je ispitati i ideje, institucije i programe koji mogu preživjeti promjenu vlasti.

Ostavka Vučića ne znači promjenu svih stavova

Aleksandar Vučić nije tvorac srpske nacionalne politike, već politički akter koji je došao kasnije, u već oblikovan historijski i politički prostor. Njegov eventualni odlazak zato sam po sebi ne bi bio dovoljan da pokaže kako se promijenio odnos Srbije prema Bosni i Hercegovini.

U junu 2025. godine 25 članova SANU javno je zatražilo Vučićevu ostavku. U toj javnoj izjavi zahtjev je povezan sa stanjem demokratije, institucija, pravosuđa i medija u Srbiji.

Ipak, zahtjev za ostavku nije značio da su svi potpisnici, niti SANU kao institucija, promijenili stavove o nacionalnim pitanjima. To se posebno vidjelo u maju 2024. godine, kada je Izvršni odbor SANU kritikovao Rezoluciju Generalne skupštine UN-a o genocidu u Srebrenici, tvrdeći da ne doprinosi pomirenju.

Iz toga slijedi da političko neslaganje s Vučićevom vlašću ne mora značiti i odustajanje od nacionalnih koncepcija koje su nastale mnogo prije njegovog političkog uspona. Distanciranje dijela akademske elite od jedne vlasti ne predstavlja automatski i promjenu šireg političkog pogleda na Bosnu i Hercegovinu.

Šta pokazuje program Studentske liste

Pojava Studentske liste i otvorenije uključivanje akademskih krugova u političke procese stvaraju novu političku situaciju u Srbiji. Posebnu pažnju zato privlači činjenica da se njen program vanjske politike pojavljuje u trenutku kada dio akademske zajednice podržava studentski pokret, a pojedini članovi SANU javno su se distancirali od Vučićeve vlasti.

Program koji se odnosi na Bosnu i Hercegovinu ne ostaje na općim formulacijama. On predviđa očuvanje nadležnosti Republike Srpske i njenog ustavnog položaja, podršku njenom pravu veta u zajedničkim institucijama, kao i podršku zahtjevima u vezi s pokretnom i nepokretnom imovinom.

Osim toga, predviđa se preispitivanje bonskih ovlasti visokog predstavnika i jačanje specijalnih i paralelnih odnosa Srbije i Republike Srpske. To su konkretni politički stavovi koji pokazuju da dolazak novih aktera ne podrazumijeva nužno i novi pristup prema Bosni i Hercegovini.

Ne postoje dovoljni dokazi da je SANU kao institucija preuzela rukovođenje Studentskom listom. Istovremeno, postoji dovoljno razloga da se ispita ko oblikuje njenu političku platformu, kakve su veze autora programa s akademskim krugovima i u kojoj su mjeri njihovi stavovi povezani s ranijim nacionalnim programima.

Između deklaracija i konkretnih poteza

Za Bosnu i Hercegovinu zato nije ključno samo pitanje ko će zamijeniti Vučića, nego i kakvu će politiku prema BiH voditi oni koji dođu poslije njega. Srbija može govoriti o poštovanju teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine, a istovremeno podržavati zahtjeve koji se odnose na državnu imovinu, nadležnosti institucija BiH i ulogu međunarodne zajednice.

Razlika između deklarativnog priznavanja Bosne i Hercegovine i stvarnog poštovanja njenog suvereniteta može se procjenjivati tek kroz konkretne poteze. Zato je potrebno pratiti ne samo političke izjave iz Beograda, nego i dokumente, kadrovska rješenja i ideološke koncepcije nove političke strukture.

Srbija možda mijenja vlast, ali odgovor na pitanje mijenja li i politiku prema Bosni i Hercegovini ne može se izvesti samo iz novih političkih imena, studentskih protesta ili obećanja o demokratizaciji. Taj odgovor treba tražiti u historijskom kontinuitetu, a zatim ga provjeravati kroz postupke nove političke generacije.

Ako se promijene samo nosioci, a ne i politički ciljevi, smjena vlasti u Beogradu ne mora značiti i promjenu odnosa prema Sarajevu. Historija pokazuje da političke ideje mogu nadživjeti svoje autore, vlasti i države, pa ostaje pitanje da li je Srbija spremna napustiti politiku koja Bosnu i Hercegovinu nije prihvatala kao ravnopravnog i potpuno samostalnog susjeda.