Sjede nana i dedo ispod procvjetale trešnje i uživaju u kafi. Dedo kaže: “Sjećaš li se, sijeda moja, kad smo tek stupili u brak, ovako smo sjedili ispod cvjetajuće trešnje i pili kafu. Ah, kakva je to sreća bila.” Nana odgovara: “Nije to bila trešnja, već višnja.” “Ma kakva višnja, neka te Bog sačuva. Kao da je sada gledam, bila je trešnja.” “Zaista je bila višnja,” kaže ona. I tako, riječ po riječ, posvađaše se do krajnjih granica. Nana, puna ljutnje, ode u kuću. Sjela na sećiju i zamislila se. “O Bože dragi, jesam li ja to pomahnitala. Cijeli me život pazio, dobar čovjek, dobar otac, dobar domaćin, boljeg nisam mogla ni poželjeti, a ja se uhvatila višnje pa višnje. Neka mu bude trešnja.” Dedo zapali cigaretu pa se zamisli: “A jesam staro magare, šta se držim trešnje. Da sam ovakvu ženu tražio po cijelom svijetu, teško da bih je našao. Kao da je bitno ispod kojeg smo drveta sjedili. Sad ću joj reći da je u pravu, bila je višnja.” Nana izlazi, nosi voće i smješka se. Kaže: “Znaš, nešto sam razmišljala i sjetila se. Stvarno je bila trešnja.” “I ja sam mislio. Zaista je bila višnja.”

Preuzeto: FB Foto: Almir Subašić