Zvaničnici iz regije navode da je ljutnja prema SAD-u na najvišem nivou od februara, kada su SAD i Izrael izvele napade na Iran. Iako ove države i dalje zavise od američke vojne podrške i oružja, neke od njih razmatraju smanjenje američkog vojnog prisustva na svojoj teritoriji. Primjer za to je sporazum o međusobnoj odbrani između Saudijske Arabije, Turske i Pakistana, koji je označen kao signal SAD-u da regionalni saveznici traže diverzifikaciju sigurnosnih partnerstava.
Visoki evropski zvaničnik je istakao da tri moćne sunitske države smatraju da Sjedinjene Američke Države nisu dovoljne kao jedini sigurnosni partner. Uprkos tome, zvaničnik Bijele kuće tvrdi da Trump održava izvanredne odnose sa svim partnerima u Zaljevu i da je Iran trenutno izoliraniji nego ikada zbog svojih terorističkih aktivnosti.
Analitičari poput Firasa Maksada iz Eurasia Groupa opisuju američku politiku prema Iranu kao nepredvidivu, dok Anna Jacobs sa Instituta država Arapskog zaljeva u Washingtonu navodi da je povjerenje u SAD opalo od početka sukoba, a ponašanje SAD-a se smatra manje sigurnim za saveznike u regiji.
Saudijska Arabija je posebno pogođena napadima iz Irana i njegovih saveznika, uključujući Hute u Jemenu, koji su ciljali energetsku infrastrukturu i pokušali zatvoriti moreuz Bab el-Mandeb. Zatvaranje Hormuškog moreuza od strane Irana dodatno otežava izvoz nafte preko Crvenog mora, što povećava pritisak na saudijske luke.
Stavovi zemalja Zaljeva prema ratu su se mijenjali; Oman je od početka protiv sukoba, dok su Saudijska Arabija, UAE i Bahrein u određenim trenucima pokazivali podršku. Međutim, kako je postalo jasno da iranska vlast neće pasti i da neće biti otvaranja Hormuškog moreuza, podrška se smanjila.
Bader Al-Saif, docent historije sa Univerziteta u Kuvajtu, ističe da je Trumpova politika bila nedosljedna i bez jasne strategije, navodeći kao primjer neuspjeli Memorandum o razumijevanju između SAD-a i Irana iz juna, koji nije adresirao ključne zabrinutosti zemalja Zaljeva poput iranskog balističkog arsenala i podrške proxy grupama.
Prema riječima zvaničnika iz Zaljeva, zemlje regije nemaju održivu alternativu dugogodišnjem savezništvu sa SAD-om, te smatraju da je jedini izbor dodatno učvršćivanje odnosa sa Washingtonom, iako postoji frustracija zbog trenutne situacije.
Douglas Silliman, bivši američki ambasador u Kuvajtu i Iraku, opisao je raspoloženje u regiji kao kontradiktorno – ljutnju na SAD zbog pokretanja sukoba, ali i zavisnost od američke opreme i obavještajnih podataka. On također ističe rastući bijes prema Teheranu zbog nastavka napada i zatvaranja Hormuškog moreuza.
Ekonomske posljedice sukoba već se osjećaju u Zaljevu, gdje su ljetni mjeseci inače period usporenih aktivnosti zbog visokih temperatura. Ove godine pod znakom pitanja su brojne konferencije, samiti, festivali i utrke Formule 1 koje se tradicionalno održavaju od oktobra do decembra, uključujući i desetu godišnju konferenciju Saudijske Arabije Future Investment Initiative Institute, poznatu kao "Davos u pustinji".
U Kuvajtu, uprkos povremenim napadima iranskih dronova i projektila, život se uglavnom vratio u normalu. Bader Al-Saif podsjeća da je regija preživjela i teže krize, poput iračke invazije 1990. godine, ali naglašava da sukob ne smije dugo trajati. "Brz završetak je očigledno nešto što želimo. Zaljevski rat bio je mnogo jednostavniji od ovoga", zaključuje.
