Nikola Krstić, novinar iz Beograda, govorio je za "Slobodnu Bosnu“ o presudnim danima koji očekuju Srbiju, studentskim demonstracijama i zahtjevima za smjenom režima Aleksandra Vučića. Krstić je govorio i o pomirenju na prostoru bivše Jugoslavije, te ukazao na činjenice o kojima mediji u Srbiji uglavnom šute.

Na društvenim mrežama širi se poruka iz Srbije koja glasi:

Samo za studente par istina:

-Kosovo nije Srbija

-Nato je bombardirao Srbiju jer je država htjela da pobije Albance, svoje građane

-Srebrenica je genocid

-Šešelj je ratni zločinac

-Ratko Mladić također

-Košare su izmišljotina

-SPC izmišljena 1920. godine

--Sveti Sava nije prosvetitelj

-Rusi su agresori na Ukrajinu

-Samo EU može pomoći Srbiji

-Crna Gora je nezavisna država

-Republika Srpska je dio BiH i nije država

-Partizani su bili jedini borci protiv nacizma u Drugom svjetskom ratu

-Četnici su bili koljači i fašistički zločinci - suradnici ustaških zločinaca!

Ovo je sadržaj objave na društvenim mrežama koja se širi velikom brzinom. Koliko su studenti u opasnosti od strane proruskih i desničarskih snaga koji na demonstracijama mašu ruskim zastavama i pokušavaju iskoristiti priliku te se uz pomoć studenata okoristiti novonastalom situacijom i domoći vlasti?

-Cela ta priča o direktnom ruskom uticaju malo ne pije vodu, iako postoje primese ruskih, klero i nacionalističkih obeležja na samom protestu, upravo zato što je Rusija među prvima dala podršku vlasti u Srbiji, kada su ovi protesti pre sedam meseci postupili. Njihova portparolka i glasnogovornica iz pakla, Marija Zaharova, više puta je lupetala o obojenoj revoluciji, halucinirala režiju Zapada na ulicama Srbije i slične paranoje je malo-malo izjavljivala.

Druga je stvar da li stranim interesima – i tu nema nikakve mistifkacije – odgovara malo da se ova vlast discipliniju, prevaspita ili pak podseti koliko lako može da izgubi podršku, ako bi samo malo infrastrukturno i logistički se pogurala neka opoziciona masa. To ne bi ovde ništa bilo novo, svuda se to radilo širom sveta, stoga bi Srbija bila samo na toj listi. No, to se ovde, ipak, ne dešava. Da, studenti i studentkinje su i konzervativni, ruski orijentisani, religiozni, ali su upravo ti studenti i studentkinje – vratili Novi Pazar na mapu Srbije. Ti studenti i studentkinje su stavili pored sebe vršnjake i vršnjakinje iz Sandžaka i rekli im da nema čega više da se stide i od čega da se kriju. Je l’ to nije dovoljno? Na tim protestima se obratio ratni veteran Goran Samardžić, mi prvi put čujemo tako nešto na nekom javnom skupu, čovek izjavljuje da je rat koji se vodio devedesetih bio pogrešan.

U vremenima obilježenim neizvjesnošću i sporim promjenama, tračak nade uvijek pronađe svoj put. Iako se na svaku izjavu može gledati kritički, jasno je da transformacija društva zahtijeva upornost i vrijeme. Procesi, posebno oni koji prate nasljeđe raspada Jugoslavije, još uvijek su daleko od konačnog ishoda.

"Ne pravim ja od studenata svetu kravu, niti mislim da su nepogrešivi. Imaju mana, i često mi se ne dopadaju njihovi potezi, izjave i ideje, ali ja nisam ništa konkretno uradio da ovoj zemlji bude bolje – osim što sam sjedio kod kuće, pisao tekstove i davao intervjue“, kaže sagovornik.

Samokritično priznaje vlastita ograničenja: "Ako je to moj doprinos borbi, onda će ova naprednjačka aždaja vladati još milijardu godina.“

Promjene na političkoj sceni: Je li kraj režima na vidiku?

U posljednje vrijeme sve više raste priča o mogućnosti promjene vlasti, što je donedavno djelovalo kao čist optimizam. Sagovornik podsjeća da su još nedavno mnogi, suočeni sa svakodnevicom, razmišljali o odustajanju od života u, kako sam kaže, "kazamatu“.

"Ali sada, pojavila se neka šansa“, zaključuje on, ističući kako i najmanji koraci mogu biti razlog za novu nadu.

Vlast i opozicija: Bez suštinskih razlika

Kada se govori o razlikama između trenutne vlasti i opozicije u Srbiji, naš sagovornik ne vidi bitne pomake.

"Nažalost, ne postoji. Trenutno su na vlasti ratni zločinci, masovne, serijske i plaćene ubice, silovatelji, koljači, tajkuni, manijaci u mantijama, krvožedni propagandisti i ostali ludaci svih vrsta, koji su se stavili u službu odbrane svog gospodara sa Andrićevog venca“, ističe on.

Prema njegovim riječima, identitetske igre kao što su podjele na desničare, ljevičare ili liberale, samo su fasada. "Svi su oni zajedno u odbrani ovog poluperifernog kapitalističkog sistema“, naglašava sagovornik.

Realnost promjena: Bez iluzija o budućnosti

Sagovornik upozorava da ne treba gajiti prevelika očekivanja od promjena, čak i kada sadašnji režim padne.

"Sutra ne smije biti sumnje da će, kada padnu ovi razbojnici, doći neki ljubazniji i učeniji, ali da će sprovoditi sličnu politiku kao i njihovi prethodnici“, napominje on.

Ističe i da je aktuelni sistem duboko ukorijenjen u logiku profita te da ni dolazak međunarodnih institucija neće donijeti suštinsku promjenu. "Kada nam ovdje budu došli u goste izaslanici iz MMF-a i Svjetske banke, shvatićemo da od Petog oktobra nema suštinske razlike po pitanju ekonomije, ali možda ćemo imati podnošljivije protuve“, zaključuje sagovornik.

U Srbiji sve više građana sanja o pridruživanju BRICS-u, dok podrška Evropskoj uniji slabi. Ovakav trend iznenađuje, posebno jer su države BRICS-a fizički udaljene i Srbija s njima ima ograničene ekonomske veze. Ipak, mnogi građani koriste evropske fondove, ali istovremeno izražavaju protivljenje članstvu u EU.

U središtu ovog fenomena nalazi se politika predsjednika Aleksandra Vučića, koji vješto balansira između istoka i zapada. Takav pristup stvara paradoks u kojem Srbija koristi pogodnosti Evrope, a gaji simpatije prema alternativnim savezima.

Evropski put između stvarnosti i simbolike

"Ovo je odličan primjer koliko je ta ikonografija banalna, kao što ste pitali za ruske zastave na studentskim protestima. Prođite Beogradom, vidjet ćete da je okićen zvjezdicama i plavom bojom Evropske unije. Da dođe neki stranac, a da nema pojma gdje je došao, vjerovao bi da je ova zemlja apsolutno punopravna i ponosna članica Evropske unije“, kaže sagovornik.

Predsjednik Vučić gotovo svakodnevno ističe evropski kurs i javno izražava želju da Srbija postane dio EU. Susreti s evropskim liderima i izjava podrške evropskim vrijednostima postali su svakodnevnica.

Ipak, situacija na terenu ne odražava uvijek tu zvaničnu retoriku. "Što ljudi ne vole Evropsku uniju kada im predsjednik non-stop s njima nešto tutumrači? Pa, upravo zato što stvari i nisu tako jednostavne za objasniti“, dodaje on.

Dugogodišnji prezir prema Zapadu

Nakon NATO bombardovanja 1999. godine, u Srbiji je prezir prema Zapadu postao duboko ukorijenjen. Naredne vlasti nisu uspjele promijeniti taj osjećaj, pa je društvo ostalo zarobljeno u narativima prošlosti.

U isto vrijeme, ruski utjecaj u Srbiji ima gotovo prirodan tok, dodatno pojačan kroz propagandu. "Ne mora čak ni mnogo da ulaže, iako to čini – jer u ljudskoj prirodi je da se kategoriše i određuje, stoga ako nisu za EU i SAD, onda su za Rusiju i Kinu“, pojašnjava sagovornik.

On smatra da ovakva podjela nije nužna. "To ne mora uopšte tako da bude, možeš da se izdigneš iznad tih hladnoratovskih podjela i da posmatraš ovaj svijet kao jedan umreženi inferno na zemlji. Pa, pogledajte šta se dešava u Gazi!“

Palestinsko pitanje kao ogledalo društva

Sagovornik ističe da je reakcija javnosti na sukob u Gazi svojevrsni test društvenih vrijednosti.

"To je za mene lakmus-papir, svi su zašutjeli, u najboljem slučaju, dok su mnogi, između ostalog i Srbija, pružili pomoć i podršku Izraelu u istrebljivanju palestinskog naroda. To je živa rana sadašnjeg svijeta“, ističe on.

Pita se zašto mladi nisu ustali u znak podrške Palestini, smatrajući to ključnim pitanjem današnjice. "Zato se ja pitam – vjerovatno i uzaludno – zašto nema tišine na studentskim protestima za Palestinu? To je pitanje nad svim pitanjima. A ako neko misli da to nije naša stvar i da imamo preča posla, onda i zaslužujemo Vučića“, zaključuje sagovornik.

Može li doći do pomirenja u regiji ukoliko se svi ne suoče sa svojom prošlosti ili je za takve nade ipak prekasno?

-Dugo vremena sam mislio da je suočavanje sa prošloću nešto što mora da se obavi, a onda sam shvatio da u kapitalizmu nema toga, da će to suočavanje uvek biti na marginama, da će ga pratiti jeretičke misli, te da će uvek biti na neki način prikazano kao nedelotvorno i kontraproduktivno. Druga Jugoslavija je bila zemlja koja se uspešno suočila sa svojom prošlošću, možda je mogla i bolje, ne sumnjam, ali je nakon tog rata se znalo ko su pobednici, a ko gubitnici. Znalo se ko je klao civile, a ko se borio protiv okupatora.

Znalo se imenom i prezimenom ko je upadao po selima, hapsio, odvodio u logore, streljao, silovao i mučio, znalo se pod čijim patronatom, u ime koje ideje, i na kraju se apsolutno znalo da je to što je činjeno bilo skroz pogrešno. I tu nije bilo dileme. U socijalizmu se znalo ko su četnici, ko su ustaše, ko su bili fašisti, ko su bili nacisti, gde su bili logori, ko je išao u te logore, zbog čega, kako, na koji način.

Zapadne zemlje nisu baš mogle da se pohvale time, jer su jako brzo u svoje redove upile naciste kako bi mogli da se bore protiv komunizma, jer su tu pretnju videli kao najveću. Zato se osamdesetih i sama Jugoslavija priključuje globalnoj antikomunističkoj histeriji, u vreme Ronalda Reagana i Margaret Thatcher, pa vaskrsavaju mnoge poražene zastave, zbog čega danas više navodno ne znamo ko je pobedio u kom ratu, ko je koga klao, ko je izvršio agresiju, je l' bilo zločina, a kamoli genocida. Tako da, mislim da u nekom drugom sistemu – koliko god to utopistički zvučalo – možda ćemo se i suočiti sa prošlošću. U ovom, slabo.

(M.I.)