Ideju je navodno, lično odbio američki predsjednik Donald Trump pri čemu će biti teško Izraelcima reći "Ne" ukoliko propadnu pregovori o novom nuklearnom sporazumu Irana i SAD-a.

Kao akt spremnosti na najgori scenarij, u Teheranu je prije nekoliko dana održana vojna parada na Dan vojske na kojoj je poseban akcenat bio upravo na sistemima protuzračne odbrane, kako domaće tako i strane proizvodnje.

Međutim, iranski sistem protuzračne odbrane je već testiran u izraelskim udarima iz oktobra 2024. godine kada je unatoč tvrdnjama iranskih stručnjaka, izvršen uspješan prodor u zračni prostor Irana pri čemu je pogođeno nekoliko strateških instalacija.

U prvom napadu izraelsko zrakoplovstvo je prikazalo sposobnost da sa velikom grupom aviona izvrši kombiniranu zračnu operaciju sa tankiranjem aviona prijateljskih aviona u zraku, da sa standoff (raketama za udare sa sigurne udaljenosti) pogodi ciljeve u Iranu iz iračkog zračnog prostora i konačno prema neslužbenim potvrdama sa avionima F-35 preleti preko Teherana.

Međutim, operacija "Dani pokajanja" je izvedena prije pet mjeseci pri čemu se u međuvremenu značajno izmijenio regionalni ali i globalni poredak uz značajne promjene kako u Iranu tako i Izraelu.

Kako se Iran može braniti?

U odnosu na protekli napad u Bijeloj kući je Donald Trump koji je uvjeren da može postići novi nuklearni sporazum, na otoku Diego Garcia je stacionirano od četiri do šest strateških bombardera B-2 kao i dva nosača aviona u zoni Pete američke flote.

Također, nema više Assadove Sirije kao bilo kakve barem simbolične prijetnje jer su dvije trećine sirijske protuzračne odbrane uništene dok je Hezbolah istjeran iz Sirije. Kao dodatno otežavajući faktor jeste i činjenica da su izraelske zračne snage već jednom uspješno probile iransku protuzračnu odbranu, čak do te mjere da su izraelski mediji lansirali glasine o tome da su izraelski avioni F-35 imali "aeromiting iznad Teherana".

Pred iranskim stratezima koji bez sumnje očekuju napad postavlja se pitanje kako odbraniti zračni prostor u uslovima poluokruženja američkih i izraelskih snaga uz tehnološku nadmoć Izraela da u lansira balističke ili krstareće rakete iz zračnog prostora susjednih zemalja.

Iz iranske perspektive dva faktora bi mogla biti jedina nada koja djelimično može odvratiti Izrael. Prva pogodujuća činjenica odbrane zračnog prostora Irana jesu prirodno-geografske karakteristike terena. Iran ima gotovo savršenu geografiju s obzirom na 1.500 kilometara dug planinski masiv Zagros na zapadu te planinski masiv Alborz na sjeveru i sjeveroistoku zemlje.

Ove prirodne barijere otežavaju prodor u zračni prostor Irana podižući "plafon leta" zbog čega bi detekcija protivničkih letjelica trebala biti lakša. Tu dolazimo do drugog faktora, a to je radarski kompleks za rano upozoravanje odnosno sistem radara preko horizonta.

Pojednostavljeno, radari preko horizonta predstavljaju radare sposobne detektovati ciljeve na više od 3.000 kilometara pri čemu za razliku od klasičnih radara čiji radio talasi imaju horizontalni vektor, radari preko horizonta "nišane" sloj atmosfere to jeste jonosferu od koje se talasi reflektuju ka zemlji na ciljanom području.

Prema izvorima iranskih blogera i drugih otvorenih izvora Iran računa na 12 radara preko horizonta od čega devet radara tipa Ghadir te tri tipa Nazir.

Radarski sistem Ghadir su razvili iranski stručnjaci i spada u vrh tehnoloških dostignuća iranske protuzračne odbrane sa deklarisanim dometom od 1.100 kilometara pri čemu je sposoban detektovati ciljeve na visinama do 300 kilometara.

Radari preko horizonta tipa Nazir su novije generacije imaju domet od 800 kilometara pri čemu su specijalizirani za pokrivanje nižih radarskih potpisa kakvi su niskoleteći avioni ili dronovi.

Međutim, sve ukoliko i uspiju iskoristiti ova dva faktora heterogeni sastav američkih, ruskih i iranskih sistema protuzračne odbrane teško mogu odbraniti centralnu teritoriju Irana. Na potezu od Teherana do Isfahana nalaze najznačajnije instalacije iranskog nuklearnog i raketnog programa zbog čega je taj prostor najsnažnije branjen.

Ipak najveći adut iranske protuzračne odbrane jesu ruski sistemi S-300 PMU2 sa deklarisanim dometom od 250 kilometara koji su dio višeslojne odbrane sa sistemima S-200, MIM-23, Sayyad 2 i Khordad 15.

Međutim, izraelski zrakoplovci su u proteklom napadu uspješno pogodili i uništili elemente jedne od 24 baterije sistema S-300 uništivši pritom dva radarska položaja sistema Ghadir. Pojavile su se i glasine da Iranci raspolažu sa eksportnim verzijama raketa 30N6E2 sa dometom od 200 kilometara.

Izraelci su napravili rupu u odbrani?

Od posljednjeg napada na Iran, iako su prema izraelskim navodima uništena dva radarska položaja sa radarima preko horizonta, na sjeveroistoku zemlje u okolini Ahvaza uspostavljena je nova radarska stanica sistema Ghadir.

Također, u okolini Teherana je pogođena baterija sistema S-300 PMU2 što bi moglo implicirati da su Izraelci stvorili rupu u odbrani preko sjevernog dijela Irana.

Municija za udare iz dubine odnosno balističke rakete Blue Spear, Sparrow ili Rampage mogu izvan iranskog zračnog prostora pogoditi i uništiti većinu značajnih ciljeva iranskog nuklearnog programa. Ali za prodor i uništenje podzemnih objekata i pogona za obogaćivanje urana potrebne su oružja za penetraciju podzemnih objekata.

Takva oružja bi imala kraći domet što bi značilo potrebu za ulazak u iranski zračni prostor čime se povećava rizik operacija od gubitaka uz tankiranje avionima-cisternama.

Za Iran bi jedini lijek mogao biti upravo izraelski recept preemptivnog udara neposredno pred napad po aerodromima sa kojih bi udarne eskadrile krenule na Iran. U tom slučaju teško da bi se Izrael mogao obuzdati da upotrijebi i taktično nuklearno oružje pri čemu su Izraelci upravo takav scenario proigravali u jučerašnjoj vježbi.