Amerika se povlači. Prijetnja iz Rusije raste. Ukrajina je u defanzivi. Uprkos obećanjima o povećanju izdvajanja, proizvodnja oružja i dalje je preniska da bi ulijevala sigurnost. Ne bojte se, Evropljani. Recep Tayyip Erdogan vam čuva leđa. "Još jednom je postalo jasno", izjavio je turski predsjednik i potencijalni spasitelj Evrope 11. aprila, "da je evropska sigurnost nezamisliva bez Turske", piše list The Economist čiji tekst prenosimo.

Erdogan često pribjegava bombastičnim izjavama i prikazivanju Turske kao dinamične regionalne sile, nasuprot anemičnoj Evropi, pa bi mu se moglo oprostiti ako ne povjerujete njegovim tvrdnjama u cijelosti.

Osim toga, turska ekonomija je u ozbiljnim problemima, a za zemlju koja se često opisuje kao vojni div, 24 milijarde dolara (ili 2,1 posto BDP-a) koje je Turska prošle godine izdvojila za odbranu predstavljaju samo četvrtinu njemačke potrošnje. Ipak, Erdogan nije daleko od istine. Kada je riječ o sigurnosnoj saradnji, ponovnom naoružavanju i podršci Ukrajini, Evropi više nego ikad treba pomoć Turske.

U oblasti odbrane, Turska za svoj novac dobija mnogo

Turska industrija naoružanja doživljava procvat. Oklopna vozila, borbeni i izviđački dronovi, ratni brodovi, lako naoružanje i municija masovno izlaze sa turskih proizvodnih traka. Iako ima kašnjenja, očekuje se da će turski borbeni tenk Altay i stealth borbeni avion Kaan ući u službu do kraja decenije. Zainteresiranost za saradnju s Turskom raste širom Evrope. Baykar, turski proizvođač dronova, nedavno je potpisao sporazum o zajedničkom ulaganju s Leonardom, italijanskim gigantom odbrambene industrije, što bi moglo pomoći kompaniji da osvoji veći dio evropskog tržišta bespilotnih letjelica. I ima prostora za još mnogo toga.

Turska ima industrijsku bazu potrebnu da zadovolji barem dio evropskih potreba za municijom. Njena vojska ima snagu i iskustvo potrebno Evropi za jačanje sigurnosne arhitekture, bilo unutar NATO-a ili izvan njega. Osim ukrajinske, nijedna evropska vojska nije tako brojna kao turska, sa oko 400.000 aktivnih vojnika.

Evropa također računa na Erdoganovu pomoć u Ukrajini. Turska je ponudila slanje svojih trupa kao dio šire mirovne misije u slučaju primirja. S obzirom na tursku historiju suprotstavljanja Rusiji, posebno u Siriji i Libiji, to nije ponuda koju treba olako odbaciti. Turska je još više zainteresovana za Crno more, gdje želi izbjeći gomilanje mornaričkih snaga, bilo ruskih ili NATO-ovih, na kraju rata u Ukrajini. "Odlučni su da preuzmu vodstvo" u bilo kojoj pomorskoj mirovnoj misiji, kaže jedan zapadni diplomata.

Za Tursku, saradnja s Evropom, kako u oblasti odbrane tako i u vezi s Ukrajinom, ima mnogo smisla. Turske kompanije bi rado iskoristile priliku da dobiju dio od stotina milijardi eura planiranih za evropsku odbranu u naredne četiri godine. Prisutnost turskih vojnika na terenu u Ukrajini mogla bi donijeti i značajne poslovne prilike. Turska je već jedan od vodećih investitora u Ukrajini. Erdogan, sasvim ispravno, pretpostavlja da bi prisustvo turskih mirovnih snaga otvorilo put turskim građevinskim kompanijama.

Turska pod Erdoganom bila je svojevrsni remetilački faktor unutar NATO-a. Zemlja je kočila pristupanje Finske i Švedske savezu, blokirala NATO-ove odbrambene planove za Poljsku i Baltičke zemlje, te napadala kurdske pobunjenike u Siriji koje podržava Amerika. U Ukrajini, Turska se ponašala oportunistički, snabdijevajući jednu stranu dronovima i korvetama, a istovremeno jačajući trgovinu s Rusijom, odbijajući primijeniti zapadne sankcije. Ali tri mjeseca politike "Amerike na prvom mjestu" (MAGA) sve su promijenila. Turska nije promijenila svoje ponašanje — sve ostalo jeste.

Odjednom, u poređenju s Amerikom Donalda Trumpa, Turska djeluje kao pouzdan saveznik.

Postoji samo jedan problem. Prema ključnim demokratskim pokazateljima, poput građanskih sloboda, vladavine prava i slobode medija, Turska se sve više udaljava od Evrope i približava državama poput Turkmenistana. Novi najniži nivo dosegnut je u martu, kada je Turska uhapsila Ekrema Imamoglua, kandidata opozicije za naredne predsjedničke izbore, i desetine njegovih saradnika. Kada su mladi Turci izašli na ulice u znak protesta, stotine njih također su završile iza rešetaka.

Šta je malo represije među prijateljima?

Srećom po Erdogana, Evropska unija (EU) nema namjeru dopustiti da najnoviji val represije stane na put novom, sigurnosno usmjerenom približavanju Turskoj. Hapšenja su, kako je EU izjavila 19. marta, "povod za pitanja" o stanju demokratije u zemlji. Radoznali da saznaju da li je EU od tada pronašla odgovore na ta pitanja, novinari The Economista prošlu sedmicu su ispitivali evropske diplomate.

Dojam koji su stekli bio je da hapšenje Imamoglua više predstavlja smetnju nego prepreku za saradnju u odbrani i pomoći Ukrajini. Jedini znak suprotnog stigao je 17. aprila, kada su se pojavili izvještaji da je Njemačka blokirala prodaju desetina aviona Eurofighter Turskoj, iako su ranije Britanija, Italija i Španija podržavale taj dogovor. Dolazeća njemačka administracija mogla bi tu odluku i preokrenuti.

Od kraja Hladnog rata, EU i Turska provele su decenije govoreći paralelne monologe. Turski lideri, posljednji među njima Erdogan, tvrdili su da bi strateška uloga zemlje — kao čuvara Bliskog Istoka, Crnog mora i Kavkaza — trebala biti dovoljna za članstvo u EU. Evropa je, s druge strane, insistirala na ispitivanju turskog stanja ljudskih prava i vladavine prava. Taj "dijalog gluhih" značio je da su pristupni pregovori, započeti 2005. godine, praktično bili osuđeni na propast od samog početka.

Odnosi su skrenuli na drugi kolosijek 2016. godine, na vrhuncu migrantske krize, kada je EU pristala platiti milijarde eura Turskoj da zadrži milione očajnih Sirijaca i Afganistanaca s druge strane Egejskog mora. Danas, dok brige oko izbjeglica zamjenjuje strah od Rusije, Evropa sve bolje govori "Erdoganski jezik". Turska kandidatura za članstvo i dalje je duboko zamrznuta. Norme su zaboravljene. Interesi su u prvom planu. To je dobra vijest za Ukrajinu i evropsku odbranu — ali ne i za tursku demokratiju, zaključuje The Economist.