Bosanski franjevac, teolog i publicista Drago Bojić smatra da su Hrvati u Bosni i Hercegovini pristali biti dijaspora u vlastitoj zemlji, a odnos Hrvatske prema njima kritikuje kao odnos koji bi, umjesto paternalizma, trebao počivati na saradnji. O nacionalizmu, vjeri, suočavanju s prošlošću i položaju Hrvata u BiH govorio je u emisiji Razgovor s razlogom na HRT-u HRT.

Nacionalizam i kršćanstvo

Bojić smatra da je nacionalizam nespojiv s kršćanstvom i katoličanstvom. Svoj stav temelji na Evanđelju, objašnjavajući da je Isus nastojao denacionalizirati vjeru i svoju poruku uputiti svim ljudima.

„Moramo uzeti u obzir činjenicu da se i vjera utjelovljuje u određenom konkretnom kontekstu, kulturološkom, u određenom narodu. Ali ne možemo nikada pretpostaviti jedan pojedinačni narod narodu Božjem, koji je slika i metafora za sve narode svijeta“, ističe Bojić.

Kako navodi, katolicitet je univerzalan i širi od interesa bilo kojeg pojedinačnog naroda, dok je „Nacionalizam je negacija ljudskih prava.“ Zbog toga smatra da čovjeka ne treba svoditi na samo jedan identitet.

„Ako se neko svodi samo na to da je Hrvat, Bošnjak ili Srbin, a pritom zanemaruje sve svoje druge identitete, on zapravo postaje nevidljiv čovjek. On postaje dio jedne nevidljive mase, grupe, u kojoj se više ne razaznaju pojedinci“, objašnjava Bojić.

Etničko iznad etičkog

Bojić ističe da su identitetske politike ponovo u središtu zbivanja i da zbog toga trpi moral. U Bosni i Hercegovini se, prema njegovom mišljenju, etničko stavlja iznad etičkog, čime se stvaraju uslovi da korupcija, kriminal, prevare i iskorištavanje općeg dobra budu prihvaćeni kao gotovo normalno stanje.

„Kada vi, naprimjer, u mojoj domovini Bosni i Hercegovini etničko stavite iznad etičkog, tada se može događati sve ono što se i događa kroz ovih trideset i nešto godina. Ljudi praktično gotovo da to prihvataju kao neko normalno stanje, i korupciju i kriminal i prevare i iskorištavanje općeg dobra“, smatra Bojić.

Dodaje da takve stavove zastupaju i obrazovani intelektualci, kojima se pitanje pravde svodi na pitanje ko ima moć. Zato su, prema njegovom mišljenju, moralna i etička pitanja ključna.

„U našim društvima veliki broj ljudi izjašnjava se vjernicima. I onda je stvarno potpuno opravdano pitanje kako je moguće da ti ljudi, koji tako lako i rado u javnosti operiraju Božjim imenom i paradiraju svojom religioznošću, pritom u potpunosti zanemare etički dio vlastite vjerske tradicije“, kaže Bojić.

Takvo ponašanje opisuje kao vjerničku hipokriziju, koju teologija naziva praktičnim ateizmom. Riječ je, objašnjava, o situaciji u kojoj ljudi prihvataju običaje, ali u praksi poništavaju vrijednosti vlastite vjere.

Suočavanje s prošlošću

Najboljim smatra zajednice koje su stalno kritične prema sebi i koje se racionalno suočavaju s prošlošću i kolektivnom odgovornošću. Kvalitet zajednice, dodaje, vidi se i u odnosu prema najslabijima, marginaliziranim grupama i strancima.

„Ako se strani radnici koji su došli u Hrvatsku osjećaju prihvaćeno, to bi onda bio znak da je to društvo zdravo. Ali ako neko od tih radnika strahuje za svoj život, ako se plaši da bi ga neko mogao negdje uvrijediti, to onda nije dobro“, kaže Bojić.

U društvima poput bosanskohercegovačkog, smatra, svako o sebi misli najbolje i upire prstom u druge, dok niko ne želi prvi započeti proces katarze.

„Logori koji su bili u Herceg-Bosni zastrašujuća su sramota Hrvata katolika. Svako drugo mjesto gdje su počinjeni zločini koje su učinili pripadnici našeg naroda, to je naša najveća sramota. Tako bi trebalo razmišljati i na drugim stranama čiji su pripadnici također činili zlodjela“, poručuje Bojić.

Smatra da bi bilo ljekovito kada bi svaka zajednica obilježavala stradanja drugih za koja su odgovorni njeni pripadnici.

„To znači da Katolička crkva obilježava Ahmiće, da Islamska zajednica to čini u mjestima stradanja gdje je Armija BiH počinila zločine, da Srpska pravoslavna crkva ide u Srebrenicu i Prijedor. Svjestan sam da je to, barem u sadašnjoj situaciji, nezamislivo“, kaže Bojić.

Hrvati u Bosni i Hercegovini

Govoreći o položaju Hrvata u BiH, Bojić navodi da je politikom Franje Tuđmana krajem 1980-ih i tokom 1990-ih, u ime zamišljenog integralnog hrvatstva, poništavana njihova specifičnost. Taj su narativ, kako kaže, prihvatili i njihovi politički predstavnici.

„I sada imate jednu jako problematičnu situaciju da ljudi koji su rođeni u ovoj zemlji, čiji su preci tu živjeli stoljećima, pristaju na to da su dijaspora u vlastitoj zemlji. I pritom također pristaju i žele da im je Hrvatska matična domovina“, napominje.

Naglašava da je identitet bosanskih Hrvata snažno obilježen Bosnom i Hercegovinom. Smatra da bi za njih bilo važno da ponovo pronađu vlastito dostojanstvo.

„Mislim da je to, nažalost, završen proces i da su ljudi svojevoljno pristali biti dijaspora u vlastitoj zemlji. Ja lično na to ne pristajem“, kaže Bojić.

Odnos Hrvatske prema Hrvatima u BiH

Komentarišući saborske rezolucije i učestala spominjanja položaja Hrvata u BiH među hrvatskim političarima, Bojić kaže da od toga nije bilo niti će biti stvarne koristi. Prema njegovom mišljenju, odnos Hrvatske prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini treba biti zasnovan na saradnji, a ne paternalizmu.

„Hrvati u Bosni i Hercegovini moraju postati samostalni, izaći iz te vječne političke adolescencije i maloljetnosti, da se ne mora stalno ići po mišljenje u Zagreb“, smatra Bojić.