Davor Gjenero, politolog i neovisni analitičar, komentirao je za "Slobodnu Bosnu“ najnovija politička preslagivanja u Bosni i Hercegovini i Srbiji, a nakon američkog hapšenja venecuelanskog predsjednika Nicolasa Madura.
Osvrnuli smo se na obraćanje srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića nakon hitne sjednice Savjeta za nacionalnu sigurnost, ali i na znakovitu tišinu kada je u pitanju reakcija Milorada Dodika, predsjednika SNSD-a, nakon pada njegovog prijatelja Madura.
Nakon hitne sjednice Savjeta za nacionalnu sigurnost Srbije, predsjednik te zemlje Aleksandar Vučić, uzburkao je javnost novim tvrdnjama. Od Vučića smo čuli da se Srbija sprema za obranu od potencijalnog napada, a među tri zemlje koje je Vučić naveo, dvije (Hrvatska i Albanija) su članice NATO saveza. Kako komentirate Vučićevo opravdanje za naoružavanje Srbije, s obzirom da je nedavno najavljeno uvođenje obaveznog vojnog roka u toj zemlji?
-Jedino razdoblje u kome se mir na Balkanu činio stabilnim je ono u kom je Srbija, nakon propasti agresije na Hrvatsku, BiH i Kosovo, bila temeljito razoružana, a imala je administraciju usmjerenu na europsku integraciju Srbije. Srbija je već tada, doduše, odlučila da ne želi biti dijelom Euroatlantskoga savezništva, a nitko nije imao interesa regulirati njenu navodnu vojnu neutralnost. Srbija, doduše, graniči s BiH, čiju euroatlantsku integraciju blokira manji entitet, a sve druge susjedne države članice su NATO saveza. Možda je propuštena šansa da se početkom dvijetisućitih Srbiji garantirala sigurnost, u zamjenu za striktno ograničavanje njena naoružavanja.
Od početka administracija koju kontrolira neoradikal Aleksandar Vučić, koji je karijeru u javnoj administraciji ne slučajno započeo kao ministar obrane i potpredsjednik vlade, koju je formalno vodio mlađi partner iz postmiloševićevske stranke, počelo je i eksponencijalno naoružavanje Srbije, ali i retorika o tome što će biti "kad se vojska na Kosovo vrati”. Europska unija i NATO, uvjereni kako je Srbija mala, zaostala i siromašna izolirana (land lock country) država, nisu posebnu pozornost posvećivali tom Vučićevom naoružavanju Srbije. Ambicija obnavljanja nekadašnje jugoslavenske namjenske industrije, pri čemu su iz Beograda u jednoj fazi pokušavali ponovno pridobiti partnere iz Slovenije, Hrvatske, i BiH, uglavnom nije uspjela, ali je NATO dugo, praktički sve do početka opće ruske invazije na Ukrajinu, tolerirao to što se Srbija naoružava iz Rusije. Sada toga više nema, jer naoružanje iz Rusije jednostavno više nije moguće dopremiti u Srbiju, ali je naoružavanje iz Kine ostalo izvan dometa zabrana, a različitim zemljama članicama NATO saveza bilo je u interesu prodavati dio svog naoružanja Srbiji.
U međuvremenu se autoritarni režim u Beogradu "razvio”, represija prema vlastitim građanima postala je vrlo očita, a odnos prema susjednoj državi Kosovu često se mijenja od pasivno agresivnoga, pa do otvorene agresije i terorističkih ispada (Banjska, miniranje vodovoda kod Zubinog Potoka, uz povremene prijetnje dizanjem avijacije u graničnoj zoni Srbije s Kosovom). Vojno povezivanje Srbije s oružanim formacijama pod kontrolom manjeg entiteta, ali i paravojni logori razvijeni u suradnji Srbije i Rusije, na teritoriju Bosne i Hercegovine, dodatna su prijetnja Vučićeva režima prema regiji. Vučićev obavještajni sustav sudjelovao je u udaru na makedonski parlament, a tragovi djelovanja BIA i specijalnih jedinica Srbije u Crnoj Gori u više su navrata bili posve vidljivi.
Za razliku od Srbije, čije naoružavanje je u dobroj mjeri izvan kontrole euroatlantskog savezništva i koje je više-manje otvoreno usmjereno protiv onoga što u Srbiji i njihovim uzorima nazivaju "kolektivnim Zapadom”, hrvatska je dio euroatlantskih struktura, njeno naoružavanje je dio zajedničkih priprema NATO saveza za obranu, pa je tako i s tim savezništvom s Albanijom i Kosovom, koje služi svojevrsnoj "ekonomiji obujma” (nabava većih kontingenata oružja smanjuje njihovu cijenu, suradnja triju ili više zemalja omogućuje vlastiti razvoj obrambenih sredstava za koje samo jedna država ne bi imala kapaciteta), ali i tome da se potakne integracija Kosova u euroatlantske strukture. NATO i EU, nakon Putinove totalne agresije na Ukrajinu, daleko ambicioznije planiraju zajedničku obranu i EU postepeno dobiva i obrise "obrambene zajednice”, ne samo posredstvom zajedničkog fonda za naoružavanje, nego, na primjer i "obrambenim Schengenom”.
Vučić manje više otvoreno zagovara koncept "srpskog sveta”, koji je ekspanzionistički, koji je samo novo ime za staru koncepciju "velike Srbije”, pa su čak i granice te ambicije uglavnom jednake. Bez oslonca na agresivni totalitarni režim Vladimira Putina, Srbija ne može razvijati svoju političku doktrinu, a unutar EU i NATO saveza očito je konačno potrošeno vrijeme strpljenja prema Srbiji, kao navodno strateški odlučujućoj državi Zapadnog Balkana. Europska unija je zaokruživanjem Schengenskog prostora, uključivanjem Bugarske i Rumunjske, ali i razvojem pravca Via Carpathia, od Soluna preko Bugarske i Rumunjske, Mađarske, Slovačke i Poljske do Litve, stvorila preduvjete za to da, ako to bude odluka Srbije, ona može ostati izolirana na balkanskom prostoru, daleko od mora, a istovremeno i daleko od Rusije.
Ključ kraja politike "četiri stolca” što ju je provodio autoritarni vladar Srbije nastupila je u trenutku kad je Europa stvorila alternativu za transportne pravce preko Srbije, a kad je, poslije smjene američke administracije, napušten koncept o Srbiji kao posebno geopolitički važnoj državi.
Analitičari, ali i cjelokupna javnost s iščekivanjem je pratila Vučićevo obraćanje nakon sjednice u Beogradu. Zanimljivo je kako je dojučerašnji "brat“ i "prijatelj“, Nicolas Maduro, spomenut samo sporadično, te da je Vučić kazao da sada "jači tlači“. Plaši li se Vučić, po Vašem mišljenju, više Amerikanaca ili Rusa?
-Vučić strepi od Rusije, a SAD postepeno s njim prekidaju svaku komunikaciju. Koliko god je na kraju prošle godine u medijima pod njegovom kontrolom bila apostrofirana velika "diplomatska ofenziva” Srbije i koliko god se nabrajalo s kim se sve i koliko puta Vučić sastao u prošloj godini, i koliko god je još u proljeće autoritarni vladar Srbije tvrdio kako će on biti jedini "svjetski lider” koji se sastaje i s predsjednikom Trumpom, i s vladarima Rusije i Kine, Putinom i Xijem, njegov boravak na Floridi u proljeće završio je skandalom i brzim bijegom preko Atlantika, a na jesen u New Yorku na zasjedanju Generalne skupštine UN ostao je kao jedan od rijetkih bez pristupa američkom predsjedniku. Sankcije OFAC prema NIS-u jasno pokazuju koliko značenje sadašnja američka administracija pripisuje Vučićevoj Srbiji, a Zakon o prosperitetu i demokraciji Zapadnog Balkana, što ga je usvojio donji dom Kongresa, a predsjednik Trump promulgirao, jasan je izraz onoga kako Amerika vidi Vučićev režim.
Sve to vjerojatno znači da će uskoro uslijediti nove sankcije protiv sudionika u Vučićevu režim, a nekolicina utjecajnih aktera iz Vučićeve okoline je već pod sankcijama (Vulin, ili Nenad Popović, koji je ministar u Vučićevu "kuhinjskom kabinetu”, formalno vladi Đure Macuta). Srbija je siromašna i zaostala, nema potencijala prenošenja nestabilnosti izvan svog užeg susjedstva (Kosovo, BiH, Sjeverna Makedonija, Crna Gora, marginalno Hrvatska) i sigurno je da se Vučić neće naći pod udarom SAD kakav je osjetio onaj kome je još početkom godine na inauguraciju slao svog predsjednika Skupštine.
Za razliku od SAD i EU, koje dižu ruke od Srbije i konstatiraju činjenicu o "rupi na europskom sagu”, koja zapravo nikome previše ne smeta, Putin neće Srbiju i Vučića tek tako pustiti iz svojih kandži. Vučić se nikad nije usudio reći Ne Putinu, a zna da ga Putinova ruka može stići i u Srbiji. On sigurno neće govoriti o tome koliko je puta Putin pripremao atentat na nje, a neće Putinu poslati niti pismo kakvo je Broz poslao Staljinu (o tome da je ovaj slao već nekoliko atentatora na njega, ali da ako on pošalje jednog u Moskvu, drugog više neće morati slati). Putin se nad Vučićem može iživljavati, ne želeći se odreći vlasništva nad NIS-om, a poigravajući se s tromjesečnm ugovorima za izvoz plina. Kad Vučić i postavi neku "crvenu liniju”, na nju se vrlo brzo zaboravi. Izvjesno je, međutim, da danas Srbija ne može primiti niti litru ruske sirove nafte, a da dobava ruskog plina može optimistički gledano trajati još najviše godinu i pol dana. Kad u takvim uvjetima Vučić svejedno nije sposoban povući radikalne poteze, izvlastiti Gazprom iz NIS-a i okrenuti se sustavu zajedničke europske opskrbe plinom, Jasno je kako je golem njegov strah od Putinove duge ruke.
S ove strane Drine potpuni muk. Lider SNSD-a Milorad Dodik, nekoliko puta se javno oglašavao, ali niti jednom nije spomenuo hapšenje svoga prijatelja Madura. Ovoga puta izostali su i kačketi s Trumpovim likom. Ima li Dodik slične probleme poput Vučića?
-Zaboravite na Dodika, on je privatna osoba. Doduše, on je predsjednik SNSD-a, ali zahvaljujući ozbiljnom međunarodnom akteru u BiH, Christianu Schmidtu, SNSD nije stranka u pravom smislu riječi i ne može ostvarivati proračunska sredstva, tako dugo dok joj je na čelu čovjek, osuđen pred sudom BiH za krivično djelo koje ga isključuje iz političkog života zemlje. Dodajmo tome da Siniša Karan još uvijek nije dobio investituru kao entitetski predsjednik, a da je veliko pitanje kako će ponovljeni izbori završiti. Kad je uz to i legitimitet entitetskog premijera upitan, javna administracija tog entiteta je zapravo politički blokirana.
Osim toga, Dodik je skinut s liste sankcioniranih, pokušava spasiti svoju imovinu u BiH i inozemstvu, ali za to se obvezao da će se razumno ponašati. Ne pada mu na pamet slati pozdrave "prijatelju Maduru” niti naricati nad njegovom sudbinom.
Dodikovi problemi su na prvi pogled veći od Vučićevih, ali Dodik je, koliko god to paradoksalno zvučalo, racionalniji akter od pasivno-agresivnog Vučića. On je "platio indulgencije”, objektivno je u finalu svoje političke aktivnosti smanjio utjecaj Vučićeva režima na manji entitet u BiH, pa za razliku od Vučiće više ne strahuje niti za svoju glavu, niti za svoju imovinu. A upravo ovih dana Vučića njegovi medijski kerberi, emitiranjem dramske serije o hapšenju Miloševića, podsjećaju na to kako je mali korak od autoritarne neograničene vlasti, do osamljenosti i izoliranosti u kakvoj je završio Vučićev prethodnik, prijašnji apsolutni vladar Srbije.
(M.I.)
Add new comment