Piše: Boško Jakšić (Oslobođenje)
Jutro nakon izbora donijelo je nevjericu milionima građana Srbije, pa i autoru ovog teksta. Nametala su se pitanja da li se politički zemljotres zaista dogodio, da li je studentski pokret za samo dvije godine uspio okupiti više od 2,2 miliona ljudi i srušiti autoritarni režim koji je do tada izgledao nepobjedivo, kao i da li će Aleksandar Vučić ubuduće biti manje prisutan na ekranima.
Izbori su faktički predstavljali referendum za njegovu vlast ili protiv nje. Sve ostalo bilo je potisnuto u drugi plan, a stranke i liste sa posebnim programima potpuno su nestale iz fokusa.
Srpski velmoža je, suprotno očekivanjima mnogih, priznao uvjerljiv poraz, čime je izbjegnut scenario nasilja. Politički instinkt autora navodi na zaključak da je Vučić, u trenutku kada su policija i žandarmerija blokirale centar Beograda i na ulice poslale horde plaćenih batinaša, nakon što je postalo jasno da gubi, sa neke spoljne adrese dobio ozbiljno upozorenje da se ne igra sa vatrom. Moguće je da mu je ponuđen i neki deal.
Od ratova, rušenja režima Slobodana Miloševića i njegovog izručenja tribunalu u Haagu, nijedan događaj u Srbiji nije izazvao toliku pažnju svijeta, Evrope, a posebno regiona.
Sa ivice političkog groba Srbija je zakoračila u novu eru zahvaljujući mladima. Oni su, efikasnije od bilo koje opozicije, pokrenuli energiju nacije koju je Vučić gotovo doveo do kolektivne apatije. Probudili su nadu i optimizam, uklonili strah i iskoristili rastuće nezadovoljstvo građana duboko koruptivnim režimom i Velikim vođom koji je sve više prerastao u diktatora.
Pokret koji je briljantno, inovativno i veoma organizovano uklonio naprednjačku vlast, prema ocjeni autora, znaće upravljati Srbijom. Na pobjedničku Studentsku listu uvrstio je svojih budućih 141 poslanika, među kojima su ljudi od znanja.
Krvarenje je zaustavljeno, ali će liječenje rana zadobijenih tokom posljednjih 14 godina trajati. Prioritet nove vlasti, bez sumnje, bit će unutrašnja konsolidacija i povratak pravnoj državi, što će podrazumijevati ozbiljnu lustraciju sudstva, tužilaštava, policije i službi bezbjednosti, temeljnog oslonca Vučićeve represivne vladavine.
Dok su dan nakon izbora stotine hiljada građana širom Srbije slavile historijsku pobjedu, iz inostranstva su počele stizati čestitke, od Petera Magyara do Friedricha Merza. Komesarka EU za proširenje Marta Kos lično je čestitala nosiocu Studentske liste, dr. Iliji Srdanoviću, na impresivnoj pobjedi.
Washington Donalda Trumpa bez većeg entuzijazma saopštio je da je “upoznat” s rezultatima. Moskva je pokušala diplomatski balansirati, ali je dosljedno branila gubitnika, kojeg državni mediji opisuju kao žrtvu Obojene revolucije iza koje stoji Zapad. Rusija priznaje rezultate izbora, ali očekuje da Vučić, iako u opoziciji, nastavi doprinositi dobrim odnosima. Peking se pragmatično i brzo prilagođava, pa je odmah poručio da je spreman sarađivati s novom vladom Srbije.
Obradovao se i region s kojim je Vučić više od decenije ratovao. Hrvatski premijer Andrej Plenković telefonom je razgovarao s profesorom Srdanovićem i ocijenio da su poruke Studentske liste umjerene, racionalne i razumne.
Oprezni optimizam stiže i iz Sarajeva, još jedne adrese s kojom je Vučić godinama u sukobu zbog savezništva s de facto liderom Republike Srpske Miloradom Dodikom, koji je izbornu noć proveo u štabu SNS-a. Samo nekoliko dana prije izbora Dodik je oštro kritikovao studente, tvrdeći da “nisu dostojni da predstavljaju srpski narod” i da je Vučić jedini pravi izbor, da bi potom čestitao Studentskoj listi.
Zvaničnici Federacije BiH nadaju se otvaranju novog poglavlja u odnosima susjeda. Ministar spoljnih poslova Elmedin Konaković čestitao je pobjedu i istakao da ona predstavlja pobjedu hrabrosti, znanja, odgovornosti i nade u bolje društvo.
U Podgorici također vjeruju da Studentska lista može unijeti tračak svjetlosti i pokazati drugačiji odnos prema regionu. Tamo se gotovo nepodijeljeno ocjenjuje da nova vlast u Beogradu ima veliku priliku prestati potkopavati državnost susjeda i preko Vučićevih lakeja destabilizirati Crnu Goru.
Time se otvara mogućnost da Srbija jednom zauvijek napusti politiku stalne konfrontacije koju je Vučić vodio prema Zagrebu, Sarajevu, Podgorici i Prištini. Korekcije su izvjesne, ali ostaje pitanje koliko će biti duboke.
Vanjska, uključujući regionalnu politiku, nije bila ključna tema izbora, iako se moglo čuti više zamjerki na pojedine stavove Studentske liste. Studenti se nisu jasno odredili prema Evropskoj uniji, ali su saopštili da zbog velike energetske zavisnosti Srbije od ruskog gasa neće uvoditi sankcije Rusiji.
Upitnim djeluju i neki drugi njihovi stavovi. Studenti su objavili poseban Memorandum kojim odbijaju priznati nezavisnost Kosova. Zalažu se za odbranu Ustava, prema kojem je Kosovo integralni dio Srbije i njena južna pokrajina.
Mnoge u Srbiji i regionu neprijatno je iznenadilo to što se nisu oglasili povodom sahrane ratnog zločinca Ratka Mladića. Vučićev sada već poraženi režim organizovao je sahranu uz sve državne počasti.
Poređenje s početkom studentskog bunta nakon rušenja nadstrešnice novosadske željezničke stanice, koja će se pretvoriti u srpsku Bastille, na prvi pogled dodatno zbunjuje.
Mladi iz regiona odmah su iskazali solidarnost s mladima u Srbiji, prepoznavši iste probleme: korupciju, neodgovornost institucija i ugroženu bezbjednost građana.
U Bosni i Hercegovini, pogođenoj katastrofalnim poplavama u Jablanici, za koje se zahtijevala odgovornost, pokrenuti su protesti pod sloganom “Hoće l’ ta promjena”. U Crnoj Gori nastao je pokret “Kamo sjutra”, a studenti su izašli na ulice tražeći ostavke visokih funkcionera.
Manifestacije podrške studentima u Srbiji proširile su se prostorom ex-Yu: od Ljubljane, Zagreba i Splita, preko Sarajeva i Zenice, do Podgorice i Cetinja. Studenti su uspjeli ujediniti ljude koji se često razlikuju u pogledima na historiju, vanjsku politiku i religiju.
Međutim, od maja 2025, kada su prvi put zatražili vanredne parlamentarne izbore, studenti više nisu bili samo buntovnički pokret. Ušli su u svijet politike. Svjesni vlastite heterogenosti, koja obuhvata desne nacionaliste i lijeve anarhiste, od tada su pravili različite kompromise kako bi sačuvali jedinstvo bloka. Samo kao monolit mogao je pobijediti Vučićev režim.
Generacija rođena nakon ratova 1990-ih tvrdi da je ne zanima prošlost u kojoj nije učestvovala. Sada, međutim, kada je na vlasti, morat će se odrediti prema ključnim pitanjima koja oblikuju budućnost odnosa na Zapadnom Balkanu.
Hoće li prevladati racionalni pragmatizam ili će odnos prema regionu obilježiti nacionalizam “nebeskog naroda”, pitanje je na čiji ćemo odgovor, po svemu sudeći, još čekati. Autor vjeruje u prvu mogućnost.
Suštinske promjene vanjske politike ne dešavaju se preko noći. Ne treba očekivati nagle zaokrete u ključnim pitanjima, poput odnosa države prema prošlosti, ratnim zločinima i genocidu u Srebrenici, jer promjena vlasti ne znači nužno i trenutnu promjenu državne strategije.
Vlast Studentske liste namjerava najprije normalizirati Srbiju, a potom građanima, u demokratskom ambijentu, prepustiti odluku žele li zemlju u EU ili čvrsto povezanu s Rusijom i Kinom. Građani bi se trebali izjasniti i o tome žele li normalizaciju odnosa s Kosovom, bez formalnog priznanja koje od Beograda niko i ne traži, kao i dobrosusjedske odnose koji bi im omogućili da bez opterećenja šetaju Baščaršijom, ljetuju u Istri i Dalmaciji ili na crnogorskom primorju.
Prije nego što o tome budu odlučivali, morat će izaći iz medijskog mraka u kojem ih je Vučićev Beograd godinama držao koristeći režimske televizije i tabloide za širenje anti-EU narativa i priča o “Srbomrscima”, “ustašama”, “Turcima” i “šiptarima”. Medije će morati brzo osloboditi, nakon čega će se pokazati da je velika većina građana Srbije i za Evropsku uniju i za dobre odnose sa susjedima.
