Analiza prof. dr. Hazima Bašića, koju prenosi novinska agencija Patria, političko djelovanje Milorada Dodika posmatra kroz gotovo dvije decenije izjava o Bošnjacima, muslimanima, Sarajevu i državnim institucijama. Autor Dodika opisuje kao ilegalnog predsjednika SNSD-a i tvrdi da je njegova politička retorika od nacionalističkih poruka postupno došla do osporavanja identiteta i dehumanizacije.
Bašić navodi da se obrazac može pratiti od 2008., kada je Dodik, komentarišući postupanje Suda Bosne i Hercegovine, izjavio da je neprihvatljivo da mu sude sudije muslimani. Prema analizi, time je profesionalni i pravosudni integritet sudija povezan s njihovom vjerskom pripadnošću, umjesto s njihovim radom i odlukama.
Tri godine kasnije, u analizi se navodi i Dodikova izjava: 'Mi ne vjerujemo dobrim namjerama muslimana. Imamo potpuno negativno iskustvo'. Poruka je, kako piše Bašić, bila usmjerena prema cijeloj vjerskoj zajednici, a ne prema pojedincima ili konkretnim političkim postupcima.
Islamska zajednica u BiH tada je reagovala i upozorila na šovinistički i islamofobični karakter takvih poruka. Analiza ovu vrstu generalizacije opisuje kao mehanizam stvaranja kolektivnog neprijatelja.
Bašić posebno izdvaja august 2021. godine, kada je Dodik govorio o muslimanima kao o konvertitima i podaničkom narodu. U tekstu se ocjenjuje da takvo označavanje Bošnjacima pokušava osporiti autentičnost identiteta, historijski razvoj i pravo na vlastitu političku subjektivnost.
Autor analize ističe da se Bošnjaci u Dodikovoj retorici često svode na kategoriju muslimana. Pri tome se, kako navodi, zanemaruje razlika između etničkog odnosno nacionalnog identiteta i vjerske pripadnosti, kao i činjenica da svi Bošnjaci nisu nužno muslimani.
Takvim pristupom, prema Bašiću, Bosna i Hercegovina se predstavlja kao prostor sukoba dvije religije, a ne kao zajednička država njenih građana. On tvrdi da se time identitet jedne zajednice ne osporava samo riječima, nego se politički koristi za oblikovanje slike o državi i njenim odnosima.
U februaru 2025. Dodik je ideju povezivanja Sarajeva i Istočne Ilidže tramvajskom prugom nazvao 'bolesnom'. U tom kontekstu govorio je o 'muslimanskom Sarajevu' i o tome da je u Istočno Sarajevo dovedeno hiljadu muslimana.
Bašić taj primjer tumači kao predstavljanje slobodnog naseljavanja, kupovine stanova i života građana u određenom gradu kao prijetnje drugoj zajednici. Prema njegovoj analizi, riječ je o političkom oblikovanju prostora prema etničkoj i vjerskoj pripadnosti.
Na predizbornom skupu SNSD-a u Istočnom Sarajevu, 10. novembra 2025. godine, Dodik je izjavio da taj grad ne smije dozvoliti dodatnu islamizaciju. Istom prilikom rekao je da Bošnjaci i Srbi nisu ista vjera.
U tekstu se navodi i njegova izjava 'niko ne laže gore i više od Turčina', kao i rečenica 'kao da se amebe usele' (i nekontrolisano šire). Bašić te poruke opisuje kao dodatnu dehumanizaciju Bošnjaka i kao dio retorike kojom se muslimani predstavljaju kao kolektivna prijetnja.
Analiza Dodikove izjave razvrstava u četiri povezane faze. Prva je etnička i vjerska diskriminacija, koja se ogleda u osporavanju sudija zbog njihove pretpostavljene vjere i u tvrdnji da se muslimanima ne može vjerovati.
U toj fazi se pojedinac, prema Bašiću, ne procjenjuje na osnovu postupaka i profesionalnog integriteta, nego prema pripadnosti određenoj vjeri. Autor to povezuje s odbacivanjem principa individualne odgovornosti i jednakosti pred zakonom.
Druga faza je osporavanje identiteta i kolektivna stigmatizacija Bošnjaka. Nazivanje Bošnjaka konvertitima i podaničkim narodom Bašić tumači kao pokušaj da se jednom narodu ospore vlastito ime, historijski razvoj i politička subjektivnost.
Treća faza, prema analizi, jeste teritorijalizacija etničke i vjerske netrpeljivosti. Izjave o muslimanskom Sarajevu, dodatnoj islamizaciji Istočnog Sarajeva i doseljavanju Bošnjaka u taj grad autor povezuje s osporavanjem prava građana da slobodno žive i kupuju stanove u svim dijelovima vlastite države.
Četvrtu fazu Bašić naziva dehumanizacijom i konstrukcijom neprijatelja. U nju svrstava označavanje Bošnjaka kao Turaka, predstavljanje muslimana kao kolektivne prijetnje i konstruisanje sukoba hrišćanstva i islama.
Autor upozorava da su obrasci dehumanizacije historijski prepoznati kao faze stvaranja ambijenta za masovne zločine i genocid. Istovremeno, navodi da se takve poruke moraju posmatrati u širem okviru Dodikovog višegodišnjeg političkog djelovanja.
U tom okviru Bašić navodi osporavanje državnih institucija, podrivanje nadležnosti države, negiranje presuda svih sudova i pokušaje relativiziranja historijske odgovornosti za zločine počinjene tokom agresije na BiH.
Prema analizi, stigmatizacija Bošnjaka ima političku funkciju jer stvara privid da su institucije države instrument navodne dominacije jednog naroda nad drugim. Tako se, umjesto odgovornosti za političke rezultate, građanima nude strah, mržnja i sukob.
Bašić povlači i historijsku paralelu s nacionalističkom propagandom devedesetih godina. Ona, kako navodi, nije počela oružanim sukobima, nego višegodišnjim stvaranjem neprijateljske slike o drugima, osporavanjem njihovog identiteta, širenjem straha i predstavljanjem cijelih zajednica kao prijetnje.
U toj propagandi, prema autoru, postojale su dvije izmišljene opasnosti: 'islamski fundamentalizam' i 'zelena transverzala'. On ih navodi kao primjer načina na koji se politički protivnik ili čitava zajednica može prikazati kao prijetnja.
Posmatrano kroz period od gotovo 20 godina, Bašić Dodikove izjave opisuje kao obiman katalog ponavljanih uvreda. Smatra da su njegova retorika i političko djelovanje, uz homogenizaciju biračkog tijela, od početka usklađeni i s ciljevima velikosrpskog Memoranduma II.
Zaključak analize jeste da negiranje identiteta, kolektivno etiketiranje, proglašavanje neprijateljima, dehumanizacija i predstavljanje prostora kao mjesta koje treba pripadati samo jednoj etničkoj ili vjerskoj zajednici nisu tek pojedinačne manifestacije nacionalizma.
Kada takvi elementi postanu sistematski i međusobno povezani, Bašić ih opisuje kao obilježja fašističke ideologije. Istovremeno navodi da kontinuirano korištenje govora mržnje bez djelotvorne institucionalne reakcije ukazuje i na slabost demokratskog i pravnog poretka.
Autor posebno izdvaja činjenicu da je takav javni govor gotovo normaliziran. U završnici analize navodi da Bosna i Hercegovina svoju budućnost ne može graditi na strahu jednih od drugih, te da njena historija, kulturno naslijeđe i višestoljetna tradicija zajedničkog života svjedoče o raznolikosti kao dijelu njenog identiteta.