Piše: dr. Milan Blagojević

Odluke o stavljanju poslaničkih mandata u mirovanje, koje su donesene na osnovu izmjena Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, Milan Blagojević u ovom tekstu predstavlja kao primjer nesaglasnosti između javnih političkih stavova srpske strane i postupaka pojedinih političara iz Republike Srpske. Riječ je o mandatu koji je Christian Schmidt nametnuo 26.3.2024. godine, a čije su odredbe kasnije primijenjene na više izabranih funkcionera.

Posebnu pažnju Blagojević posvećuje novom pravilu, do tada nepoznatom u izbornom zakonodavstvu, kojim je uveden takozvani zamjenski mandat. Prema odredbi člana 1.8a Schmidtovog zakona, lice izabrano u zakonodavni organ na bilo kojem nivou vlasti u Bosni i Hercegovini, koje na osnovu prethodnog mandata obavlja izvršnu funkciju i odluči da je nastavi, dužno je da mandat u zakonodavnom organu stavi u mirovanje prije konstitutivne sjednice organa u koji je izabrano. Mirovanje traje dok drugo lice ne bude imenovano na istu izvršnu funkciju ili dok izabrano lice ne podnese ostavku.

U istom periodu mandat se dodjeljuje sljedećem kandidatu sa liste na kojoj je izabrano lice čiji je mandat stavljen u mirovanje. Blagojević navodi da je Christian Schmidt tim zakonom propisao način na koji funkcioneri moraju postupiti ako žele nastaviti obavljati ministarsku ili drugu izvršnu funkciju.

Na osnovu tih odredaba, brojni političari u Bosni i Hercegovini koji su na proteklim izborima osvojili mandate u zakonodavnim organima, a već su iz ranijeg mandata bili ministri u ovdašnjim vladama, počeli su CIK-u BiH podnositi zahtjeve za zamrzavanje mandata. Cilj tih zahtjeva bio je da nastave raditi u izvršnoj vlasti ili obavljati funkciju načelnika opštine.

Prema Blagojevićevom tumačenju, nije sporno što su takve zahtjeve podnosili bošnjački i hrvatski ministri. On podsjeća da su bošnjačka i hrvatska strana u BiH do tada jedinstveno prihvatale Christiana Schmidta ne samo kao visokog predstavnika, nego i kao osobu koja ima pravo nametati zakone, uključujući propise iz oblasti izbornog zakonodavstva.

Istovremeno, Blagojević tvrdi da je srpska strana bila jedinstvena u javnom osporavanju takve Schmidtove uloge. Kako navodi, tvrdilo se da Christian Schmidt nije visoki predstavnik i da, čak i kada bi to bio, nema pravo svoju volju nametati kao zakon u BiH. Autor taj stav opisuje kao političku galamu i busanje u prsa, a postupke koji su uslijedili kao suprotne ranijim porukama.

Njegova je ocjena da su, kada su na dnevni red došli lični interesi političara iz Republike Srpske, pale njihove maske. Blagojević smatra da su svojim primjerom pokazali kako prihvataju Schmidtovu odluku i ovlaštenje Christiana Schmidta i OHR-a da nameću zakone, ali onda kada im takva pravila odgovaraju.

U tom kontekstu navodi zahtjeve za zamrzavanje mandata u Parlamentu BiH i Narodnoj skupštini Republike Srpske. Prema njegovim navodima, ti zahtjevi podneseni su kako bi njihovi podnosioci mogli nastaviti obavljati funkcije ministara ili načelnika opštine, dok je CIK BiH njihove zahtjeve usvojila 11.11.2026. godine.

Među primjerima je Jovica Radulović iz SDS-a. CIK BiH je usvojila njegov zahtjev i, na osnovu Schmidtovog zakona, stavila u mirovanje njegov nedavno osvojeni mandat poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Radulović je to učinio kako bi nastavio obavljati funkciju načelnika opštine Modriča, na koju je izabran na lokalnim izborima 2024. godine. Mandat je umjesto njega preuzeo SDS-ov Pero Đurić iz Dervente.

Na isti način postupio je i Draško Stanivuković. On je zamrznuo osvojeni mandat poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske kako bi nastavio obavljati funkciju gradonačelnika Banjaluke. Mandat je umjesto Stanivukovića preuzela Tanja Vukomanović, takođe na osnovu pravila uvedenih Schmidtovim zakonom.

Blagojević potom navodi primjer SNSD-a i Milorada Dodika, kao i njegovih političkih saradnika. CIK BiH je na sjednici održanoj 11.11.2026. godine prihvatila zahtjev Srđana Amidžića podnesen na osnovu Schmidtovog zakona. Njegov novoosvojeni mandat poslanika u Predstavničkom domu Parlamenta Bosne i Hercegovine stavljen je u mirovanje kako bi Amidžić ostao ministar finansija u Savjetu ministara BiH.

Mandat umjesto Amidžića preuzeo je Milorad Kojić. Blagojević navodi da je Kojić prihvatio zamjenski mandat na osnovu zakona Christiana Schmidta, iako istog Schmidta inače osporava kao visokog predstavnika i tvrdi da nema pravo nametati zakone. Autor u tome vidi prihvatanje Schmidtovih pravila onda kada ona odgovaraju Kojićevim ličnim interesima.

U tekstu se spominje i Goran Selak. Blagojević ga opisuje kao ministra pravde u Republici Srpskoj koji je od CIK-a BiH zatražio da mu, na osnovu Schmidtovog zakona, mandat poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske bude stavljen u mirovanje. CIK BiH je taj zahtjev usvojila 11.11.2026. godine, kako bi Selak ostao na ministarskoj funkciji.

Blagojević zaključuje da navedeni primjeri ne predstavljaju konačnu listu političara koji su postupali na ovaj način. Njegova ocjena je da oni ipak dovoljno pokazuju ono što naziva licemjerstvom srpskih političara. To, prema njegovom mišljenju, nije samo pojava vezana za sadašnji trenutak, već konstanta srpske politike u proteklih 30 godina.

Suštinu te politike Blagojević vidi u obmanjivanju naroda pričom o navodnoj borbi protiv OHR-a i neprihvatanju svega što OHR nametne. Istovremeno, smatra da se takvi stavovi povlače čim odluka OHR-a odgovara političarima ili postane uslov za njihov ostanak na vlasti. Na kraju iznosi i ocjenu da srpski narod već 30 godina uporno bira takve političare, zaključujući da time ni sam nije bolji od njih.