Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, Elmedin Konaković, nedavno je otvoreno govorio o pitanjima koja su godinama bila predmet rasprave među javnošću, opozicijom i analitičarima. Istakao je neravnopravnost, zloupotrebu pojma „legitimno predstavljanje“, te pozicije koje su, kako je rekao, „šokantno na štetu Bošnjaka“. Također je ukazao na miješanje Hrvatske u unutrašnje uređenje Bosne i Hercegovine, naglašavajući da politika koja bi trebala donijeti stabilnost zapravo stvara nove političke probleme, javlja novinska agencija Patria.
Ova izlaganja bi bila pohvalna da se ne postavlja pitanje zašto je Konaković čekao skoro cijeli mandat da dođe do ovih zaključaka?
Problemi o kojima je govorio nisu novog datuma. Nisu se pojavili usvajanjem rezolucije Hrvatskog sabora, niti su se razvili u posljednjih nekoliko mjeseci. O njima se raspravlja već godinama.
Infografika: Slobodna-bosna.ba.
Konakovićev nedavni istup više liči na priznanje političkog neuspjeha nego na novu strategiju. On se danas bavi pitanjem „legitimnog predstavljanja“, postavljajući pitanja o njegovom značaju, definiciji i zakonskim okvirima u Bosni i Hercegovini. Ova pitanja su svakako relevantna, ali su trebala biti postavljena kada je Trojka započela svoju političku filozofiju kroz saradnju s HDZ-om i SNSD-om, kada su upozorenja o opasnostima takve politike često ignorisana.
Sada, Konaković priznaje da su posljedice takve politike „šokantno na štetu Bošnjaka“. Promjena političke realnosti postavila je u fokus ono što je dio javnosti naglašavao od samog početka: kompromis ne može biti istinski ako jedna strana stalno popušta, dok druga očekuje nove zahtjeve kao polaznu tačku.
Kompromis podrazumijeva uzajamna odricanja, a ne samo popuštanje jedne strane. Godinama je politika popuštanja predstavljana kao mudrost, dok je Trojka građanima nudila novu političku paradigmu, govoreći o relaksaciji odnosa i suradnji s HDZ-om i SNSD-om.
Umjesto smanjenja političkih apetita, došlo je do njihovog povećanja. Pitanja „legitimnog predstavljanja“ nisu zatvorena jasnim ustavnim procedurama, već su postala snažniji politički alat. Umjesto normalizacije odnosa sa SNSD-om, destruktivna politika Milorada Dodika nastavila je pritiskati državne institucije.
Sada, Konaković upozorava na „grubo miješanje“ u ustavno uređenje Bosne i Hercegovine, postavljajući pitanje gdje je bio taj politički refleks kada je trebalo djelovati. Zanimljivo je da se sada osvrće na 36 institucija na državnom nivou i model 12-12-12 za raspodjelu rukovodećih pozicija između Bošnjaka, Hrvata i Srba.
Ako ta struktura nije propisana Ustavom, kako Konaković tvrdi, zašto se problem otvara tek sada? Ako je postojao problem, zašto ga vlast nije rješavala dok je imala politički kapacitet? Ako je postojao disbalans, zašto su se tražila nova „rješenja“ koja su jačala zahtjeve HDZ-a?
Konaković je naveo da je hrvatska rezolucija o Bosni i Hercegovini bila „okidač“, ali ona nije stvorila problem; samo ga je ogolila. Ova rezolucija je pokazala koliko su daleko otišli pokušaji da susjedna država utiče na unutrašnje uređenje BiH, ističući opasnost politika koje su se predstavljale kao partnerske.
Ne postoji ništa sporno u zaštiti interesa Hrvata u BiH, ali postoji razlika između legitimne brige i pokušaja Zagreba da određuje unutrašnje uređenje BiH. Isto važi i za Beograd i sve druge centre moći izvan BiH. Bosna i Hercegovina ne može biti država u kojoj se unutrašnji odnosi uređuju prema interesima drugih država, dok se od Sarajeva očekuje da takve intervencije prihvati kao cijenu „dobrih odnosa“.
Ova politika kompromisa, kako ju je Trojka predstavljala, nije spriječila takve situacije. Sada, kada Konaković ističe da „institucionalan i zvaničan odgovor“ mora biti jedini pravi način komunikacije, postavlja se pitanje šta je učinjeno dok je imao priliku da spriječi problem.
HDZ je dobio politički prostor koji je tražio, a SNSD legitimaciju kroz učešće u vlasti. Trojka je građanima nudila objašnjenje da je to cijena funkcionisanja države. Kada se sagleda situacija, postavlja se pitanje šta su građani dobili zauzvrat.
Nažalost, rezultati su manja sigurnost, slabije institucije, više blokada, veće političko miješanje iz Zagreba i Beograda, a standard života opada. Ironično je da Konaković sada postavlja pitanje šta je građanima donijela rasprava o „legitimnom predstavljanju“. To pitanje treba postaviti njemu.
Građani su glasali za vlast da zaštiti institucije, interese države i građana, a ne da objašnjavaju zašto moraju popuštati. Ako je shvatio da je politika bila pogrešna, dužan je objasniti ko je donosio odluke i ko će snositi odgovornost. Promjena stava nije problem, ali je problem kada se to čini tek kada više nema političkog prostora za ispravljanje grešaka.
Konakovićevo priznanje može biti važno, ali samo ako nije pokušaj da se odgovornost za neuspjeh prebaci na druge. HDZ i SNSD nisu sami donijeli odluke; neko je s njima pregovarao i prihvatao njihove zahtjeve. Sada, kada se pokazuje da model nije donio očekivane rezultate, nije dovoljno reći: „Pogledajte šta nam rade.“
