Ubistvo Milana Vukelića dogodilo se 6. novembra 2007. godine, u Banja Luci, a ni nakon 19 godina nisu utvrđeni izvršioci niti nalogodavci. Građevinski inženjer, koji je javno govorio o sumnjama na nepravilnosti u građevinskim poslovima i korupciju, poginuo je u eksploziji bombe postavljene pod automobil. Njegova porodica i dalje traži odgovor ko je odgovoran za njegovu smrt.

Eksplozija je odjeknula oko 20 sati i 20 minuta u naselju Starčevica. Vukelić je upravljao automobilom Ford Fiesta, a u vozilu su bili i Tomislav Dobrinjac, kao suvozač, te Slava Pepinović, putnica. Naprava je aktivirana ispod automobila, u blizini sjedišta Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske. Vukelić je poginuo na mjestu događaja, dok su Dobrinjac i Pepinović teško povrijeđeni. Dobrinjac je zbog zadobijenih povreda ostao bez obje noge.

Prema rezultatima istrage, ispod vozila je bilo približno 800 grama eksploziva TNT. Naprava je bila ojačana ekserima, a istražitelji su pretpostavljali da je aktivirana daljinskim upravljačem. Činjenica da se napad dogodio svega nekoliko stotina metara od sjedišta MUP-a Republike Srpske dodatno je privukla pažnju javnosti, posebno zato što je Vukelić ranije prijavljivao prijetnje.

Uprkos dugogodišnjoj istrazi, saslušanjima, pretresima, hapšenjima osumnjičenih i kriminalističkim vještačenjima, nije utvrđena krivična odgovornost. Policija je tvrdila da zna ko su ubice, ali niko nije pravosnažno osuđen. Istraga nije dovela do sudskog epiloga, a javnosti nije ponuđen odgovor na pitanje ko je postavio eksploziv pod Vukelićev automobil i ko je, ako je ubistvo bilo naručeno, izdao nalog.

Dokumentacija o građevinskim poslovima

Vukelić je godinama radio u Zavodu za izgradnju Banja Luka, instituciji koja je učestvovala u realizaciji i kontroli građevinskih projekata u gradu. Kao građevinski inženjer bavio se nadzorom i prijemom izvedenih radova. Kroz taj posao dolazio je do dokumentacije za koju je smatrao da ukazuje na nepravilnosti u raspolaganju javnim novcem, izvođenju projekata i poslovanju Zavoda.

Jedan od projekata na koje je posebno ukazivao bila je rekonstrukcija parka „Petar Kočić“ u centru Banje Luke. Vrijednost tog projekta procjenjivana je na približno dva i po miliona eura. Tokom 2006. godine Vukelić je odbio dati saglasnost za prijem izvedenih radova jer je tvrdio da postoje nepravilnosti koje se ne mogu zanemariti. Prema njegovim navodima, radovi nisu bili izvedeni u skladu s ugovorenim obavezama i propisanim standardima.

Govorio je i o drugim poslovima koji su se odnosili na uređenje javnih površina i infrastrukture. Tvrdio je da su pojedini troškovi neopravdano povećavani i da postoje ozbiljne sumnje u zakonitost određenih postupaka. Svoje navode nije zadržao unutar Zavoda. Prikupljao je dokumentaciju, obraćao se novinarima i pokušavao javnosti predstaviti materijale koje je smatrao dokazima korupcije.

Prema istraživanju Globalne inicijative protiv transnacionalnog organizovanog kriminala, Vukelić je prikupio stotine stranica dokumentacije o poslovima koje je smatrao spornim. Novinarima je omogućavao uvid u te materijale, iako je u periodu prije ubistva bio izložen sve izraženijim pritiscima.

Sukobi u Zavodu i krivična prijava

Odbijanje da potpiše dokumentaciju o izvedenim radovima dovelo je Vukelića u sukob s tadašnjim rukovodstvom Zavoda za izgradnju Banja Luka. Javno je iznosio optužbe protiv tadašnjeg direktora Čede Savića, ukazujući na navodne zloupotrebe službenog položaja, nezakonite poslove i pritiske na zaposlenike.

Vukelić je tvrdio da mu je u decembru 2006. godine tadašnji tehnički direktor Zavoda Aleksandar Cvijanović zaprijetio otkazom ako ne potpiše spornu dokumentaciju koja se odnosila na rekonstrukciju parka „Petar Kočić“. U junu 2007. godine protiv Savića je podnio krivičnu prijavu. U njoj je naveo sumnje na različite zloupotrebe, nezakonitosti i reketiranje privrednih subjekata.

Očekivao je da će nadležne institucije provjeriti njegove navode, ali su naredni mjeseci donijeli nove sukobe, prijetnje i policijska postupanja prema njemu. Mjesecima prije ubistva javno je govorio da strahuje za vlastitu sigurnost i sigurnost porodice. Prijavljivao je prijetnje, a tokom 2007. godine zabilježeni su požari na njegovom automobilu i kući njegove majke.

Uprkos tim događajima, nastavio je govoriti o nepravilnostima koje je otkrivao. Novinar Vladimir Šušak kasnije je svjedočio da mu je Vukelić otvoreno govorio kako očekuje da će biti ubijen. Šušak je naveo: „Vukelić je bio svjestan opasnosti, ali nije želio odustati od objavljivanja informacija o sumnjivim poslovima.“

Prema tom svjedočenju, Vukelić je bio svjestan opasnosti, ali nije želio odustati od objavljivanja informacija o sumnjivim poslovima u građevinskom sektoru. Posebno su ga zabrinjavali navodi o postupanju pojedinih policijskih službenika.

Nakon što je protiv njega podnesena prijava zbog navodnih prijetnji tadašnjem direktoru Zavoda Čedi Saviću, Vukelić je u decembru 2006. godine saslušavan u policiji. Negirao je optužbe. Kasnije je javno tvrdio da je tokom jednog policijskog ispitivanja bio vrijeđan i zastrašivan. Prema njegovim riječima, jedan od inspektora poručio mu je da prestane pisati, podsjećajući ga da ima suprugu i djecu.

Vukelić je te riječi doživio kao prijetnju i o događaju obavijestio nadležne institucije. Unutrašnja kontrola MUP-a RS, međutim, utvrdila je da je policijski službenik postupao u skladu sa svojim ovlaštenjima. Porodica Vukelić kasnije je javno navodila da institucije nisu učinile dovoljno da ga zaštite. Njegove prijave i upozorenja nisu doveli do zaštite koja bi spriječila napad 6. novembra 2007. godine.

Eksplozija i posljedice napada

Kobne večeri Vukelić se s Dobrinjcem i Pepinović nalazio u automobilu dok se vozilo kretalo kroz Starčevicu. Bomba postavljena ispod automobila eksplodirala je u 20 sati i 20 minuta. Vukelić je poginuo na mjestu događaja. Tomislav Dobrinjac zadobio je teške povrede zbog kojih su mu amputirane obje noge, dok je Slava Pepinović također teško povrijeđena.

Način izvršenja ubistva, upotreba eksploziva i ranije prijavljene prijetnje otvorili su sumnje da je napad bio unaprijed planiran. To, međutim, nije sudski potvrđeno. Do danas nije utvrđeno ko je organizovao napad, ko je postavio napravu niti ko ju je aktivirao.

Izjava policije i tok istrage

Jedan od ključnih trenutaka u istrazi bila je izjava tadašnjeg direktora Policije Republike Srpske Uroša Pene od 26. decembra 2008. godine. Pena je tada rekao da je slučaj ubistva Milana Vukelića policijski riješen. Naveo je da je policija imala saznanja o osobama koje su izvršile i naručile ubistvo, ali da nije raspolagala dokazima dovoljnim za krivično procesuiranje.

Uroš Pena je, prema toj izjavi, tvrdio: „Policija je tvrdila da zna ko su ubice i nalogodavci.“ U drugoj formulaciji svog navoda istakao je da je policija imala saznanja o osobama koje su izvršile i naručile ubistvo. Ipak, nijedna osoba na osnovu tih saznanja nije osuđena.

Istraga je obuhvatila saslušanja više od stotinu osoba, pretrese, kriminalistička vještačenja i poligrafska ispitivanja. U rad su bili uključeni i stručnjaci američkog Federalnog istražnog biroa, poznatog kao FBI, dok je tehničku podršku pružala Policijska misija Evropske unije. MUP RS svojevremeno je ponudio nagradu od 100.000 konvertibilnih maraka za informacije koje bi pomogle u otkrivanju počinilaca.

Tokom istrage privođene su osobe za koje se sumnjalo da bi mogle biti povezane s prijetnjama, napadima na Vukelićevu imovinu ili samim ubistvom. U novembru 2008. godine uhapšeni su Borislav Popović, Đorđe Ćulum i Aleksandar Macanović, zbog sumnje da su povezani s prijetnjama Vukeliću i podmetanjem požara na njegovoj imovini. Ubrzo su pušteni na slobodu zbog nedostatka dokaza.

U januaru 2009. godine uhapšen je i Enes Džanić, osumnjičen da je naručio Vukelićevo ubistvo. I on je pušten zbog nedostatka dokaza. Nijedno od tih hapšenja nije rezultiralo utvrđivanjem krivične odgovornosti za ubistvo.

Porodica traži odgovor

Porodica Milana Vukelića gotovo dvije decenije upozorava na izostanak odgovora nadležnih institucija. Njegova sestra Ljiljana Todorović godinama javno govori o okolnostima koje su prethodile ubistvu i odgovornosti institucija koje, prema njenom mišljenju, nisu zaštitile njenog brata.

Posebno je kritikovala to što prijetnje koje je Vukelić prijavljivao nisu dobile djelotvoran odgovor. Na obilježavanju godišnjice ubistva, 6. novembra 2025. godine, Todorović je ponovo izrazila nezadovoljstvo radom nadležnih. Tvrdila je da porodica ima informacije kako predmet nakon odlaska osobe koja je ranije radila na njemu više nije dodijeljen nijednom tužiocu.

Prema tadašnjim medijskim izvještajima, Okružno javno tužilaštvo Banja Luka nije odgovorilo na pitanja novinara o trenutnoj fazi istrage. To su bile tvrdnje porodice koje su zahtijevale zvanično razjašnjenje, posebno zato što je Tužilaštvo ranijih godina saopćavalo da istraga traje. Todorović je upozorila i na opasnost da se, bez sudskog epiloga, s vremenom izgubi sjećanje na njenog brata.

Na slučaj je nekoliko dana nakon ubistva reagovao Transparency International Bosne i Hercegovine. U saopćenju od 14. novembra 2007. godine organizacija je pozvala MUP Republike Srpske da intenzivira istragu i utvrdi odgovornost za ubistvo. Ukazala je na to da Vukeliću, uprkos prijavljenim prijetnjama i napadima na imovinu, nije pružena odgovarajuća zaštita.

Transparency International Bosne i Hercegovine zatražio je i ispitivanje postupanja policijskih službenika te transparentnije informisanje javnosti o rezultatima istrage. Slučaj je time postao i pitanje sigurnosti osoba koje prijavljuju korupciju. Vukelićeva smrt ostala je povezana s njegovim javnim upozorenjima o građevinskim poslovima, dok izostanak odgovora o odgovornima produbljuje nepovjerenje dijela javnosti u sposobnost policije i pravosuđa da procesuiraju teška krivična djela.

Vukelić je imao 47 godina kada je ubijen. Iza njega je ostala porodica s četvero djece, kao i dokumentacija o navodnim nezakonitostima na koje je pokušavao upozoriti javnost. Tokom godina organizovane su protestne šetnje, javna okupljanja i komemoracije, a novinari i aktivisti podsjećali su na njegove prijave, prijetnje koje je dobijao i izjave policijskih zvaničnika o saznanjima o odgovornima.

Uprkos svemu tome, sudskog epiloga nema. Porodica Vukelić i dalje traži pravdu, a pitanje ko je ubio Milana Vukelića i zašto ostaje bez odgovora od 6. novembra 2007. godine.