Odluke Ustavnog suda BiH o slobodi izražavanja pokazuju različite pristupe zaštiti novinara i medija u zemlji

Odluke Ustavnog suda BiH o slobodi izražavanja pokazuju različite pristupe zaštiti novinara i medija. U jednom slučaju Sud je krajem marta 2026. stao u zaštitu Federalne televizije, dok je u predmetu novinara Vladimira Kovačevića odbacio apelaciju protiv ATV-a. Presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Mirko Simić protiv BiH istovremeno je ukazala na propuste u primjeni standarda slobode govora.

Ustavni sud BiH donio je 18. januara 2024. odluku U-21/23 o kriminalizaciji klevete, odnosno izmjenama Krivičnog zakonika Republike Srpske. U toj odluci utvrdio je da ponovno propisivanje klevete kao krivičnog djela samo po sebi nije protivno Ustavu Bosne i Hercegovine ili Evropskoj konvenciji.

“To što je kleveta, nakon dužeg perioda, ponovo propisana kao krivično djelo nije samo po sebi protivno Ustavu Bosne i Hercegovine ili Evropskoj konvenciji.”

Sud nije problematizirao ni novčane kazne, navodeći da su približne iznosima koji se dosuđuju u parničnim postupcima. Kada je riječ o krivičnom progonu, dijelovi odluke imali su savjetodavni karakter. Ustavni sud je naveo da “Organi u RS-u „trebaju postupati s posebnom pažnjom u slučaju krivičnog progona”. Sud dodaje da „pretjerano visoke novčane kazne mogu predstavljati prijetnju s obeshrabrujućim učinkom na slobodu izražavanja”.

U odluci je navedeno i da nadležni organi trebaju, „koliko je to moguće, izbjegavati korištenje pravnih sredstava koja bi mogla odvratiti građane, a posebno novinare, od iznošenja kritičkog mišljenja o pitanjima od javnog interesa zbog straha od krivičnih i drugih sankcija”.

Dejan Lučka, direktor Centra za ljudska prava Banja Luka, za Fokus je rekao da je Ustavni sud ostavio krivično djelo klevete u Krivičnom zakoniku Republike Srpske. Istovremeno, prema njegovoj ocjeni, odluka nije predstavljala dozvolu za proizvoljan progon novinara.

“Donosilac zakona je uveo krivično djelo klevete, ali to što je Ustavni sud našao da je ta izmjena zakona u skladu sa Ustavom BiH, ne znači ujedno da će svaka njegova primjena biti u skladu sa ustavnim pravima, odnosno međunarodnim standardima ljudskih prava.

Ipak, Ustavni sud je trebalo da mnogo uvjerljivije ispita zašto je krivičnopravna intervencija potrebna uz postojeću građanskopravnu zaštitu ugleda. Jasno je da krivičnopravno kažnjavanje za klevetu može ozbiljno ugroziti ulogu novinara i medija kao čuvara javnog interesa i ugušiti javnu debatu”, ističe Lučka.

Lučka je podsjetio i na stav iz odluke prema kojem bi „nadležni organi trebali izbjegavati korištenje pravnih sredstava koja bi mogla odvratiti građane, a posebno novinare, od iznošenja kritičkog mišljenja o pitanjima od javnog interesa zbog straha od krivičnih i drugih sankcija”.

Drugačiji ishod uslijedio je u slučaju „FTV i Zlatko Lagumdžija”. Ustavni sud BiH je krajem marta 2026. usvojio apelaciju Federalne televizije i utvrdio da su redovni sudovi povrijedili slobodu izražavanja ovog javnog servisa.

Predmet se odnosio na emisiju „Mreža” iz decembra 2013. U njoj je konjički biznismen Enver Bećirević tvrdio da njegova firma neće dobiti posao na autoputu jer „nije želio platiti reket”. Na pitanje novinarke imenovao je Zlatka Lagumdžiju, tadašnjeg lidera SDP-a, i ministra Damira Hadžića.

Općinski sud u Sarajevu zaključio je da su Bećirević i Federalna televizija počinili klevetu te je FTV-u naložio da Lagumdžiji isplati 2.000 KM sa zateznim kamatama. Tu presudu potvrdili su Kantonalni sud i Vrhovni sud FBiH.

Ustavni sud BiH, međutim, ocijenio je da redovni sudovi prije utvrđivanja odgovornosti FTV-a nisu dali dovoljno i relevantno obrazloženje o ključnim pitanjima. U odluci je ponovljen i standard Evropskog suda za ljudska prava: „Mediji imaju zadatak prenositi informacije od javnog interesa, a javnost ima pravo da ih prima.”

U predmetima Vladimira Kovačevića, banjalučkog novinara, pristup Ustavnog suda bio je različit. Kovačević je imao dva predmeta pred tim sudom, oba zbog istog teksta. U prvom je Sud stao uz njega protiv RTRS-a, dok je u drugom odbacio njegovu apelaciju protiv ATV-a.

Srbijanski Informer objavio je 31. augusta 2018. tekst u kojem je navedeno da je Kovačević bio dio grupe koja organizuje „državni udar” u RS-u i da je od USAID-a primio 80.000 dolara. RTRS i ATV prenijeli su tekst istog dana, bez provjere i bez traženja Kovačevićevog komentara. Objavljivanje je uslijedilo nekoliko dana nakon što je Kovačević brutalno napadnut, a napad je tretiran kao pokušaj ubistva.

Redovni sudovi naložili su RTRS-u da Kovačeviću isplati 5.000 KM zbog klevete, dok je tužba u predmetu protiv ATV-a odbijena. U septembru 2022. Ustavni sud BiH odbio je apelaciju RTRS-a, ocijenivši njegovo postupanje prema novinaru zlonamjernim i huškačkim. Dvije godine kasnije apelaciju Kovačevića protiv presude za ATV odbacio je „kao očigledno neosnovanu”, uz obrazloženje da ga je RTRS već obeštetio za isti tekst.

Sloboda izražavanja u Bosni i Hercegovini zaštićena je članom II/3.h) Ustava BiH i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Prema dugogodišnjoj praksi Ustavnog suda BiH, riječ je o kvalifikovanom, a ne apsolutnom pravu. Država ga može ograničiti ako je miješanje propisano zakonom, ima legitiman cilj i neophodno je u demokratskom društvu, odnosno proporcionalno.

Ustavni sud BiH na svojoj web stranici objavio je niz odluka koje se odnose na slobodu izražavanja: https://www.ustavnisud.ba/hr/sloboda-izrazavanja?force_locale=true. Pitanje dosljedne primjene standarda Evropskog suda otvoreno je i u predmetu Mirko Simić protiv BiH, prema presudi Evropskog suda 39764/20 iz 2022. godine.

Advokat Mirko Simić je u žalbenom postupku kroz vic kritikovao drugostepeni sud, poredeći ga s profesorom koji od studenata traži imena žrtava Hirošime, a ne samo njihov broj. Apelacioni sud Brčko distrikta kaznio ga je 20. decembra 2017. sa 1.000 KM zbog nepoštivanja suda, a Ustavni sud BiH potvrdio je kaznu 26. marta 2020.

Evropski sud za ljudska prava je 17. maja 2022. jednoglasno utvrdio povredu člana 10. Naveo je da domaći sudovi, uključujući Ustavni sud BiH, nisu dali „relevantne i dovoljne” razloge za kaznu, zbog čega ona nije bila „neophodna u demokratskom društvu”. Sud je uzeo u obzir i činjenicu da su komentari izrečeni u postupku, a ne javno.

Lučka ovu presudu smatra jednim od pokazatelja propusta u praksi odlučivanja Ustavnog suda BiH. „Ovdje je to naročito bitno kako Ustavni sud nije dovoljno razlikovao kritiku sudskog postupanja od ličnog vrijeđanja sudija. Autoritet pravosuđa ne može se štititi tako što se od advokata očekuje da kritiku izražava samo na način koji je sudu prijatan. Sud mora imati autoritet, ali istovremeno mora podnositi argumentovano osporavanje sopstvenog rada. Čak i onda kada su primjedbe zajedljive a ton sarkastičan država treba da zaštiti slobodu izražavanja, a ne da kažnjava onoga ko je koristi”, istaknuo je.

Pravni ekspert Harun Išerić navodi da je Ustavni sud BiH, ako se sudi prema ishodima postupaka pred Evropskim sudom za ljudska prava u predmetima protiv BiH zbog navodne povrede slobode izražavanja, dosljedno primjenjivao evropske standarde zaštite slobode govora.

„Ustavni sud BiH nije bezgrešan – tome svjedoči i odluka u predmetu inkriminacije klevete u entitetu RS – ali zato ostaje teret na stručnoj javnosti da kontinuirano nadgleda rad Ustavnog suda i kritički ga preispituje. Na advokatima je da predmete slobode govora iz BiH iznose pred Evropski sud za ljudska prava”, kaže Išerić za Fokus.

Išerić naglašava da bi redovni sudovi trebali ustrajno i kvalitetno primjenjivati najviše međunarodne standarde zaštite ljudskih prava. Entitetski centri za edukaciju sudija i tužitelja, kao i advokatske komore, prema njegovom stavu trebali bi kontinuirano educirati sudije i advokate o primjeni tih standarda u svakodnevnim predmetima.