Između suda i sjećanja: Kako nastaje pravo tamo gdje još uvijek traje tama
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Den Haagu bio je prvi međunarodni krivični sud nakon Nirnberga i Tokija. Osnovan je 1993. godine od strane Ujedinjenih naroda kako bi procesuirao najteža kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji. Njegov značaj ne leži samo u pravnoj obradi počinjenog nasilja, nego i u uspostavljanju temelja savremenog međunarodnog krivičnog pravosuđa.
Osnivanje ICTY-a neraskidivo je povezano s političkim i društvenim previranjima u istočnoj i jugoistočnoj Evropi u prošlom stoljeću. Dok je Zapadna Evropa tokom osamdesetih godina njegovala viziju mira, ekonomske integracije i političkog jedinstva, dok je njemačko ujedinjenje bilo u punom zamahu i Evropska zajednica se 1992. transformisala u Evropsku uniju, na drugom kraju kontinenta sve glasniji je postajao zahtjev za separacijom i samostalnošću.
Komunistička ideologija se urušavala u okviru Perestrojke, bipolarni svjetski poredak se raspadao, a ni Balkan nije ostao pošteđen tih tektonskih promjena. Socijalni i ekonomski procesi dezintegracije u socijalističkoj Jugoslaviji uzeli su maha, a dugo potisnuti nacionalizmi i nerazriješena prošlost iz konflikata prve polovine 20. stoljeća izbili su na površinu. Etničke tenzije dovele su do raspada Saveza komunista Jugoslavije i do kasnijih secesionih ratova.
Ratovi su rezultirali najtežim ratnim zločinima, masakrima, sistematskim protjerivanjima, opsadama i masovnim kršenjima ljudskih prava, te „etničkim čišćenjem“, i kulminirali genocidom u Srebrenici. Ujedinjeni narodi reagovali su već u septembru 1991. pozivima na poštivanje međunarodnog humanitarnog prava.
Osnivanje ICTY-a
Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo je 25. maja 1993. Rezoluciju 827, kojom je ICTY zvanično osnovan.
„Međunarodni sud sa isključivim zadatkom da krivično goni osobe odgovorne za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije.“
ICTY
Odluka o osnivanju suda temeljila se na dokumentovanim masakrima, mučenjima, sistematskim silovanjima i protjerivanjima. Nadalje, zasnivala se na izvještaju ekspertske komisije UN-a koja je potvrdila teška kršenja Ženevskih konvencija, kao i na potrebi da se zaustavi nasilje i obnovi međunarodna sigurnost.
ICTY je bio prvi međunarodni krivični sud osnovan od strane UN-a i označio je početak kraja nekažnjivosti za ratne zločine počinjene na teritoriji bivše Jugoslavije.
Sud je imao tri ključna zadatka:
- Krivično gonjenje najtežih međunarodnih zločina: genocid, zločini protiv čovječnosti i ratni zločini;
- Doprinos obnovi mira i sigurnosti u regionu;
- Stvaranje historijskog i pravnog arhiva o zločinima počinjenim tokom jugoslovenskih ratova.
Osim toga, ICTY je imao eksplicitnu misiju da procesuira „osobe odgovorne za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava“ (ICTY).
Rezolucija 827 sadržavala je Statut ICTY-a, koji je definisao nadležnost, organizaciju i pravila postupka. Sud je bio sastavljen od tri vijeća (prvostepenih i žalbenog), Tužilaštva i Sekretarijata.
Nadalje, ICTY je vodio kompleksne postupke s obimnim dokaznim materijalom, svjedočenjima, analizama dokumenata i istragama na ratnim područjima. Bio je uzor za kasnije međunarodne sudove poput Međunarodnog krivičnog suda (ICC).
Tokom svog rada do 2017. godine, Sud je podigao optužnice protiv 161 osobe – političkih lidera, vojnih komandanata, paravojnih aktera i upravnika logora. Broj pravosnažno osuđenih iznosi 90 (zaključno sa 2017. godinom). Dalji postupci okončani su oslobađajućim presudama, smrću optuženih tokom trajanja suđenja ili prepuštanjem predmeta nacionalnim sudovima.
Ratni zločinac Ratko Mladić
Ratko Mladić (1942) bio je komandant Vojske Republike Srpske (VRS) i jedna od ključnih vojnih figura srpske ratne strategije u Bosni i Hercegovini.
Prvi put je optužen 16. novembra 1995, zajedno s Radovanom Karadžićem. Optužnica je obuhvatala genocid (Srebrenica 1995), zločine protiv čovječnosti, ratne zločine, opsadu Sarajeva, sistematska protjerivanja, ubistva, mučenja i uzimanje pripadnika UN-a za taoce.
Nakon više od 15 godina bijega, Mladić je uhapšen 2011. u Srbiji. Njegov proces (2012–2017) bio je jedan od najobimnijih u historiji međunarodne pravde: preko 500 svjedoka, hiljade dokumenata i detaljna rekonstrukcija događaja u Srebrenici i opkoljenom Sarajevu.
Dana 22. novembra 2017. osuđen je na doživotnu kaznu zatvora.
Proglašen je krivim za genocid u Srebrenici, istrebljenje, ubistva, progon, deportacije, teroriziranje civila Sarajeva i uzimanje pripadnika UN-a za taoce. Presuda je 2021. potvrđena kao pravosnažna.
Presuda Mladiću smatra se ključnim trenutkom međunarodne krivične pravde i potvrdom sistematskog plana uništenja bošnjačkih muškaraca i dječaka u Srebrenici. Ona predstavlja presedan za ličnu odgovornost vojnih lidera tokom rata u Bosni.
Ratko Mladić, pravosnažno osuđeni ratni zločinac, preminuo je 27. augusta 2026. u pritvoru UN-ovog tribunala u Hagu. Njegova smrt okončala je višedecenijsku pravnu borbu oko njegove odgovornosti za zločine, uključujući genocid u Srebrenici, za koji su sudije navele da je „nedvojbeno dokazan“. Preminuo je pod medicinskim nadzorom, nakon dugogodišnjih zdravstvenih komplikacija.
Njegova smrt ostavlja otvorenim pitanje kako će Srbija i Republika Srpska politički oblikovati njegovo nasljeđe – između međunarodno potvrđene osude i trajne nacionalističke glorifikacije.
Između međunarodne pravde i društvenog sjećanja
Kako je uvodno već naglašeno, ICTY je bio prekretnica međunarodne krivične pravde. Ne samo da je pravno obradio zločine jugoslovenskih ratova, nego je postavio temelje savremenih međunarodnih sudova. Proces protiv Ratka Mladića stoji kao primjer nastojanja da se i najmoćniji akteri pozovu na odgovornost za najteže zločine – princip koji se danas nastavlja u međunarodnim postupcima protiv Vladimira Putina i Benjamina Netanjahua, noseći nadu da pravda ostaje moguća čak i kada se usmjerava prema politički najutjecajnijima.
Ipak, dok je međunarodna pravda stvorena da probije tamu nasilja i okonča nekažnjivost, savremeni trenutak nosi teži ton.
Ako se osuđeni zločinac poput Mladića u dijelovima Srbije i Republike Srpske i dalje slavi kao „branilac naroda“, ako bi mogao biti sahranjen uz državne počasti i ako bi njegov grob postao mjesto hodočašća, tada se sjenka spušta na obećanje pravde.
Za žrtve bi to bilo novo utišavanje njihove istine; za međunarodno pravo pukotina u teško izgrađenom poretku; za naš region opomena koliko se lako sjećanje pretvara u mit, a mit u glorifikaciju.
Možda upravo tu leži tiha, nelagodna istina: da mir ne počinje samo u sudnici, nego i u načinu na koji društvo sahranjuje svoje mrtve, ali i u tome koga bira da naziva herojem.
Suada Hadzić Matas
mag. historije i doktorandica LMU München
Literatura
Calic, Marie-Janine: Krieg und Frieden in Bosnien-Herzegowina. 8. Aufl. Frankfurt am Main, 2012.
Fetscher, Caroline: Vom Entstehen des Jugoslawien-Tribunals. Der Fall Srebrenica. In: Bogoeva, Fetscher (Hrsg.): Srebrenica. Ein Prozeß. Dokumente aus dem Verfahren gegen General Radislav Kristic vor dem Internationalen Strafgerichtshof für das ehemalige Jugoslawien in Den Haag. Frankfurt am Main, 2012, S. 11–27.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. URL: https://www.icty.org/ (aufg. 02.09.2026).
