Piše: Branko Perić (Buka)
Izborni fokus se seli u Srbiju. U nedjelju će građani Srbije odlučiti ko će vladati Srbijom naredne četiri godine. Sve što bi se moglo reću u ovom trenutku jeste da Srbija nikada nije bila u većoj političkoj napetosti. Otrežnjenje bi moglo biti bolno, kao i u Republici Srpskoj. Drugim riječima, zajednički imenilac za naše i srbijanske izbore moći će se na kraju svesti na zaključak: što je vlast gora, opozicija je sve slabija!
SNSD je apsolutni pobjednik ovih izbora na svim nivoima vlasti! Pobjeda se slavi kao istorijski uspjeh. U pobjedi nema ništa ni istorijsko, a ni uspješno. Na izborima se birao Milorad Dodik i jedino je on pobjednik ovih izbora. Na tome mu treba čestitati. On je lider koji savršeno vlada svojim podanicima, poltronima i podguznim muvama svih vrsta. I koji drskošću i prostaklucima pobjeđuje i u okršajima sa strancima.
Zanimljivo je da su stranci na svim dosadašnjim izborima bili njegov najjači politički marketing.
Željka Cvijanović i Savo Minić nisu politički lideri sa integritetom. Oni su Dodikov servis za kućno održavanje. Pojavljivali su se tamo gdje su njihovom šefu trebali izvođači radova. U njihovim političkim biografijama ne postoji ništa autentično po čemu bi se moglo reći da su lideri sa vizijom. To što je Željka Cvijanović prošla kroz sve državne institucije ne znači ništa, osim sređenog albuma fotografija i ispričanih priča. Njeni međunarodni kontakti su privid koristi, kao i Dodikovi. Uvijek pogrešni ljudi i u pogrešno vrijeme. Od Dodikovog buketa za Medlin Olbrajt, do milionskih isplata raznim lobistima imali smo samo štete.
Savo Minić je ono što mu sarkastični novinari pripisuju: minić koji pokriva temu! Mogao je po potrebi u svakom trenutku da bude premijer i predsjednik Republike. Ne postoje vještine i sposobnosti zbog kojih je dobio najveći broj glasova. I da ima takve sposobnosti, nije ih mogao pokazati. Svako iz SNSD-ove nomenklature ko bi bio predložen za predsjedničku poziciju dobio bi isti broj glasova, jer to zahtijeva Milorad Dodik.
Izbori nisu ni po čemu pokazali snagu SNSD-a, ali su, po ko zna koji put, pokazali nesposobnost opozicije. Za opoziciju ovi izbori su bili istorijska prilika za preuzimanje vlasti. Trebalo je samo osmisliti zajednički nastup, još prije izborne kampanje, i poentirati na rezultatima koalicione vlasti koja je dvadeset godina pustošila i pljačkala prirodne resurse, uništavala privredne potencijale, raseljavala svoj narod, uništavala obrazovanje, banke, termoelektrane, rudnike, zdravstvo i kulturu.
Umjesto da osmišljava i oblikuje jedinstvo, opozicija je ušla u procese fragmentacije i samorazaranja. Odsustvo elementarne političke pameti obogaljilo je opoziciju do te mjere da je izgubila ugled, dostojanstvo i politički integritet. Dovoljno da se nikada više ne oporavi. Ljudi koji su vodili procese samostalnog nastupanja u izbornoj utakmici trajno su izgubili povjerenje biračkog tijela. Oni su politička prošlost, bez šanse za revitalizaciju. S tim se trebaju pomiriti i restlove od svojih stranaka predati novim snagama, ako ih ima.
Nije više od značaja da li se opozicija bez borbe predala, da li se prodala, ili ju je razbila BIA, CIA ili neka druga mračna sila, bitno je da u njoj nije bilo snage i potencijala da se kontrolišu centripetalne sile i održi jedinstvo koje je kroz istoriju bilo snaga svakog pokreta. Ko to nije u stanju, nije u stanju ni da upravlja državom. I tačka!
I laiku je danas jasno da je sindrom liderstva bez pokrića skupo koštao opoziciju. Možemo ga objasniti na primjeru Nebojše Vukanovića, lidera Stranke za red i pravdu, koji najmanje zaslužuje kritiku. Da li je Vukanović zaista vjerovao da će ga za člana Predsjedništva BiH izabrati simpatizeri drugih partija? Da li je kritika vlasti, u kojoj je majstor nad majstorima, dovoljna da se obavlja najvažnija državnička funkcija? Ako je u to povjerovao, onda je zalutao u politiku i ne treba da za svoj neuspjeh optužuje narod.
Na neuspjeh opozicije nije uticala smanjena izlaznost, koja, inače, zaslužuje poseban osvrt. Na biračka mjesta izašlo je oko 42 posto građana sa biračkim pravom. Manjina građana izabrala je vlast koja će vladati većinom! Da li je to smisao demokratije? Zašto se kod izbornog procesa u demokratskom društvu građanima daje samo pravo da biraju i da budu birani, a ne i obaveza da izađu na izbore? Da li se izbjegavanjem izlaska na izbore ugrožavaju fundamentalne osnove demokratije i da li društvo ima interes da se izbori, kao demokratska vrijednost, zaštite tako što će izlazak na izbore postati obaveza svakog punoljetnog građanina? Zašto se propuštanje plaćanja novčane kazne za saobraćajni prekršaj sankcioniše uskraćivanjem registracije putničkog vozila, a propuštanje izlaska na izbore toleriše kao građansko pravo?
Manja izlaznost na izbore (od oko 10 posto) nije ništa iznenađujuće. U jednom dijelu starije populacije, koja redovno izlazi na izbore, bilo je straha od novih izbornih tehnologija. Zabrinutost kako će se snaći kod ispunjavanja i skeniranja glasačkih listića jeste postojala, ali nije bila odlučujuća. Čini se da je pad izlaznosti rezultat činjenice da sve veći broj građana shvata da izbori ne donose nikakve promjene i da nemaju mnogo smisla. Reagovanje na obesmišljenost izbora svelo se na kolektivni stav da se “nema za koga glasati”. Koga god upitamo zašto ne izlazi na glasanje, odgovoriće da “nema za koga glasati”. Opozicija se nije bavila ovim fenomenom kako bi se odnos prema izborima promijenio.
Izlaznost u Srbiji neće biti problem i razlog za zabrinutost. Opozicija pokušava da nametne drugačiji model reagovanja i promijeni izborni narativ, ali se ni vlast nije uljuljkala na lovorikama. Dinamika je u oba politička tabora, što je izazov za birače. Vučić vješto koristi prednosti koje vlast objektivno ima. Vidjećemo kako će se sve završiti.
