Ponedjeljak, 17 svibnja, 2021

Kako se branila Krajina: Bez obzira što sam 26 godina u invalidskim kolicima, ponovo bih branio svoju državu

U Trendu

- Advertisement -

Kako razumjeti odluke Juke, Špire, Mirsada, Huseina, Sabita, Hamdije, Šabana, Saliha, Emira, Senada i brojnih drugih mladića i djevojaka iz kolone od njih 1309 koji su od aprila 1992. do 1992. godine iz Austrije, Njemačke, Danske, Italije, Švedske, Slovenije i drugih zapadnoevropskih zemalja došli u Republiku Hrvatsku, i pješice dolazili u BiH da je brane u vrijeme kada su mnogi Bosanci tražili načine da se iz ratnog pakla domognu Zapada?

Kako razumjeti činjenicu da niko od njih uprkos teškoćama koje su imali na području Bosanskog Šamca, ten a putu od Goražda do Jajca, preko Sarajeva, Igmana, Grepka, pa nazad do Trnova, Jajca, Karaule, Turbeta, Slunjskih brda i do svoje Krajine, Bihaća, Bužima, Cazina, Bosanske Krupe, Velike Kladuše nije se vratio blagodatima Zapada. Zapisao je ovo u predgovoru knjige oficira Armije RBIH Jusufa Bajrektarevića “Radi tebe”, novinar i publicista rahmetli Mirza Sadiković. U nastavku priča o tome kako se branila Bosna i Hercegovina u Krajini.

Napali su njihovu državu, suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Znali su da je takva, ali nisu znali da su oni, ali i hiljade drugih, spremni žrtvovati svoju mladost i živote da je odbrane.

- Advertisement -

– Mi smo počeli ratovati bez minobacača, artiljerije, haubica, tenkova, mi smo s puškama lovačkim, nešto malo smo imali minobacača, većinom smo ratovali zarobljavanjem od neprijateljskih vojnika – priča Edhem Eminić.

– BiH je plaćena krvlju i životima mnogih 18-godišnjaka i 20-godišnjaka. Danas, iz prespektive čovjek sa 46 godina, kad pogledam nekog momka sa 18, ja u njemu vidim dijete, mi smo tada bili nekakvi ratnici, imali smo dozu drskosti, patriotizma, odgovornost za svoju domovinu, za svoj narod, nismo žalili sebe – dodaje Šefik Čizmić.

- Advertisement -

Tadašnji Bihaćki okrug bio je zatvoren. Jedina opcija bila je sve podrediti opstanku države i naroda. Znao je to najbolje Jusuf Bajrektarević. Poput velikog broja Krajišnika, ostavio je posao, novac, blagodati i sve “dobro” Zapada, i došao braniti Bosnu i Hercegovinu.

– Krajišnici su krenuli prema svojoj državi, područja koja graniče sa Bihaćkim okrugom, su bila okupirana od strane agresorske vojske, i Krajišnici su kupili sebi naoružanje i zajedno s opremom krenuli i pješice dolazili preko brda, bila su to putovanja raznih grupa i načina, bila su teška putovanja, ali patriotizam i ljubav prema državi je bio jači – priča nam Jusuf Bajrektarević, a Agan Elkasović dodaje:

– Iz dva aspekta je to bilo značajno, znači što su ljudi donijeli puno naoružanja i municije koji su prelazili, a drugi je bio onaj moralni, znači da ljudi koji nisu tu sa nama da nas podržavaju, i da nas podrže, ljudi su riskirali sve, došli preko neprijateljske teritorije i ovdje donijeli velike količine municije, a i u ljudstvu je to puno značilo.

Nedovoljno opremljeni i obučeni, neiskusni. Možda i jedini primjer ikada u kojem su državu prvo branila hrabra, viteška srca.

- Advertisement -

– Nismo mogli očekivati da ćemo biti naoružani od nekoga, imali smo embargo, zato se komandant rahmetli Izet Nanić odlučio da idemo u oslobađanje dijelova teritorija, i ujedno zarobljavanje naoružanja, i mi smo najviše se naoružali lično, zarobljavanjem neprijateljskih pušaka, to je počelo od Ćorkovače, pogotovo od Munje, da ne govorim poslije od Golubovića, gdje smo tokom jednog dana zarobili 340 pušaka – riječi su Šefika Veladžića – Šekija.

Dejan Dejo Samardžić pobjegao je iz tadašnje JNA, ispostavit će se kasnije u pobjedu. U Krajinu se vratio 10. februara 1992. godine, a pet dana kasnije postao pripadnik Patriotske lige.

– Krajišnici su poznati nadaleko po svojoj vjekovnoj borbi za opstanak u ovim područjima, tako se desilo i 1992. godine kada se desilo da su horde agresorske krenule na nenaoružan, goloruk krajiški narod – nastavlja Dejan Samardžić.

Nije bilo važno gdje se brani Bosna i Hercegovina jer je svaki pedalj zajednički. Zato nije bilo Korpusa u kojem nije bilo Krajišnika.

– U to vrijeme je bio uveden embargo, mi nismo ni znali šta to znači, kasnije smo razumjeli da je to zabrana naoružavanja BiH, to je zapravo bila poruka međunarodne zajednice da agresori ubijaju goloruki bošnjačko-muslimanski narod – govori nam Jusuf Bajrektarević.

Nepripremljenost, neobučenost, neopremljenost i nenaoružanost nisu bili prepreka da se odbrani Bosna i Hercegovina. Srce je bilo jače, pa i danas kuca za nju.

– I dan danas kažem da bih isto to učinio. Da se ponovo rodim, izabrao bih isti taj put, put slobode, put patriotzima, put svoje jedine BiH – poručuje Dejan Samardžić.

Jednostavno bilo je sramota umrijeti van BiH u vrijeme agresije – nastavlja Jusuf Bajrektarević.

– Sve je vrijedilo, i sve bih ponovio, sve, bez obzira što sam 26 godina u invalidskim kolicima, ponovo bih branio svoju državu, ponovo bih dao sve za svoj narod i za svoju zemlju – ohrabruju riječi Šefika Čizmića.

Izvor: Hayat.ba/mojcazin.ba

Podijeli s prijateljima
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Ostavite komentar

- Advertisement -
- Advertisement -
- Advertisement -

NAJNOVIJE VIJESTI

- Advertisement -

Povezane vijesti

- Advertisement -
Podijeli s prijateljima
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Ostavite komentar