U periodu kada su pogoni radili maksimalnim intenzitetom, kada su ljudi s radošću dolazili na radna mjesta i kada se u svakoj smjeni osjećala energija i ponos — Pećigrad u blizini Cazina bio je dio te pozitivne priče. Danas, uz prizor posvećenih radnika u pekari, mnogi se prisjećaju tih dana i ostavljaju komentare koji su istovremeno nostalgični i realistični. Jedan od posjetilaca kaže: “Neki su nas uvjerili da to nije bilo dobro vrijeme, a obećali su novo, bolje. Sada imamo to što imamo — je li to bolje, svi vidimo i osjećamo. Ali istina je, nije do njih, već do nas. Kada glasate, razmislite kome dajete svoj glas. Sve je u rukama naroda. Ako ste zadovoljni, onda ništa.” Drugi navodi: “Fabrike nikada više neće raditi kao nekada, nikada više neće biti toliko radnika u smjenama. Tada nije bilo lopovskih stranaka, tada su se poštovali red i rad. Lijepa stara vremena... nikad ljepša nisu bila. Neka priča ko šta hoće — sada vidimo tu ljepotu. Divna uspomena.” Posebno dojmljiv je komentar koji priziva slavnu prošlost domaće konditorske industrije: “Koliko ljepote, mladosti i energije na jednom mjestu... Tada su se naši pogoni natjecali rame uz rame s Krasom, Soko Nada Stark, Koestlinom, Jafom. Naše čokoladne kutije bile su hit u JAT-ovim avionima koje su posluživale stjuardese zajedno s Lufthansa i Lloyd kompanijama. Imali smo izvozne firme poput Flavorexa, koje je vodio naš zemljak iz Todorova, Husein Henri Melkić. Imali smo znanje, tehnologiju, Tops, mazu, kremipan, bevipan... Imali smo — sve.” A danas? Danas imamo sreću što još postoje vrijedni ljudi poput onih u pekari iz Pećigrada. Njihovi osmijesi, njihova volja i trud podsjećaju nas da duh tog vremena nije nestao — samo čeka novu priliku. Sjećanja su važna, ali odgovornost je na nama. Ne iščekujmo bolja vremena — budimo ljudi kao nekad i stvorimo ih sami.