Utorak, 18 svibnja, 2021

Još ponešto o Bosni…

U Trendu

- Advertisement -

Bilo je to davno, 1994. godine. U Beču se održavala velika međureligijska konferencija kojoj su prisustvovali najveći istoričari i filozofi iz cijelog svijeta. Našla sam se među njima zahvaljujući pozivu glavnog savjetnika tog skupa, profesora s Prinstonskog univerziteta i jednog od najvećih orijentalista svih vremena, Bernarda Lewisa.
Domaći organizator iz Beča, porijeklom Poljak (pored njega je tu bio još i jedan autentični Austrijanac), naručio je od mene referat pod naslovom “Millet sistem i srpska nacionalna crkva”. To je bila prilika da ponovo istražim u bibliotekama dokumenta o tom pitanju, kao i da iskoristim svoje ranije fiše da bih napisala referat.

Tajac koji se pamti

Ukratko: o sistemu Osmanskog carstva u kome su prava data narodima, i o tome kako je Srpska pravoslavna crkva imala privilegovan položaj kod Turaka Osmana, pa time i Srbi u odnosu na neke druge narode. Osmani su bolje vladali malim religijskim grupama, strepeći od pape, pa su tako rado obnovili 1557. i Pećku patrijaršiju i autokefalnost Srpske crkve. Inače, porijeklo konfuzije koja vlada na Balkanu, naročito u Bosni: narod/religija/nacija počinje s autokefalnošću te crkve. Ne čeka se 19. vijek, formiranje nacija (u Bosni taj proces nikad nije ni završen) i manipulacija susjednih zemalja kad su u pitanju hrišćani u Bosni. Dok srbizacija i islamizacija stanovništva Bosne teku paralelno.
Moj chairman u Beču bio je čuveni Zbigniew Brzezinski (Carterov savjetnik za nacionalnu bezbjednost, čovjek koji je 1981. prorekao pad komunizma i pad Berlinskog zida; sve se to ostvarilo), isti je bio chairman i profesoru iz Tel Aviva, zaboravila sam mu ime, s kojim sam sjedila za stolom pred publikom. Sva moja priča imala je za potporu istorijska dokumenta, nijedan podatak koji sam iznijela nije bio izmišljen, niti se radilo o ličnoj impresiji.

Nakon moje priče nastao je takav tajac koji nikad neću zaboraviti. Gori od svih “šamara”, otvorenih napada i poniženja koje sam doživjela u Sarajevu tik nakon rata, na jednoj međunarodnoj konferenciji, posvećenoj Bosni i Bošnjacima, gdje sam očito bila zalutala, i gdje sam pročitala isti referat, na što je pristao lokalni organizator jer je odbio moju temu “Muslimanska, bošnjačka, bosanska nacija” pod izgovorom da već neko ima isti. Nije niko imao referat s tom temom. Ne-daj-bože! Zar kongres nije prilika da se razmijene mišljenja o istoj temi? pitala sam. Ne, nije na Balkanu!
Glavni organizator i napadači na mene bili su čikaški muslimani od jedno stotinjak godina, koji su me, dakle, zbog istog “bečkog teksta” kaznili i odbili da mi plate i honorar za učešće i avionsku kartu od Pariza, kao što su učinili ostalim učesnicima pristiglim sa cijele planete.
U Beču je tu tešku, osuđivačku tišinu prekinuo moj chairman, nahvalivši od A do Ž cijeli moj referat, ocijenivši ga s magna cum laude, na što se u istom stilu nadovezao i profesor iz Tel Aviva, koji je sjedio s druge strane našeg zajedničkog chairmana. Tu su se i publika i većina profesora, skupa sa lordom Weidenfeldom (sivom eminencijom u kulturi svijeta, koji je meni, prije nego što je čuo moj referat, bio veoma, veoma naklonjen!), osjetili povrijeđenim jer sam im, kako je po svemu izgledalo, izvrijeđala saveznike i Srpsku crkvu. Rekavši valjda da je imala privilegije u Osmanskom carstvu? Nikad neću saznati niti dokučiti sama stvarni razlog. U Sarajevu, pak, na kongresu koji su osnovale neke arapske zemlje skupa sa čikaškim mladomuslimanima, ocijenili su da je sav referat, od početka do kraja, napisan protiv Bošnjaka.

- Advertisement -

U Kunstmuseumu u Beču, gdje smo imali svečanu večeru, a potom razgledali Brueghela Starijeg (samo za nas su otvorili nekoliko sala muzeja), sjedjela sam za svečanim stolom skupa sa nekadašnjim sekretarom UN-a Kurtom Waldheimom (koji je spasio u II svjetskom ratu pogroma i logora smrti svog školskog druga, budućeg lorda Weidenfelda, pa je stoga bio tu pozvan, iako bivši esesovac). Za istim stolom bio je i pomenuti lord i još neke značajne ličnosti iz nauke, politike i filozofije, među njima i jordanski princ i papin izaslanik. Dio njih se izdvojio u “salon”, hol muzeja, za vrijeme kafe, i dok su jedni srkali espresso, a drugi svoj “digestif”, složiše se jednoglasno da je Karadžić inteligentan čovjek. Ta tvrdnja je bila i vrsta pitanja koja mi je bila upućena, jer su se svi pogledi okrenuli prema meni. Tad je pitanje i izrečeno, a ja sam na njega odgovorila sljedeće: Da, samo treba znati da je njegov mozak u Beogradu.
Na pitanje da li je za njih sposobnost manipulacije, lukavstvo i paranoja isto što i inteligencija, kao odgovor sam dobila samo jedno mlitavo Yes, koje ništa nije značilo, pa ni to da su oni za Karadžića.
U Beču sam vidjela koliko je domaći organizator, onaj pravi Bečlija na čelu jednog važnog instituta za ljudska prava, branio suptilno četnike, ali ne i Srbe, odbivši da štampa moj tekst. Njegova riječ bila je teža nego i Lewisova, nego i riječ organizatora poljskog porijekla, koji nije imao nikakav “imperijalni” kompleks niže vrijednosti, od kog boluje i turska ljevica kad je riječ o Bosni, naročito o Srbima. Bečlija me za kaznu nije pozvao na mini okrugli sto, nabrzinu sklepan na nekom drugom mjestu u gradu, gdje su gosti bili neki učesnici naše konferencije, a na moje mjesto je “posadio” Slavenku Drakulić, koja je na tom mini okruglom stolu – ako je vjerovati svjedocima što su mi to prenijeli – ronila suze nad Srbima u Zagrebu. Ne kažem uopšte da je nevinim Srbima bilo lako tih devedesetih godina, naprotiv, ni onima koji su ostali u Sarajevu, niti onima u Hrvatskoj, ali u tom času su Karadžić i Mladić svojim monumentalnim zlodjelima bili zasjenili sve povrede ljudskih prava i osvete da su ostavili malo mjesta za sućut prema prvima. Treba reći da su Srbi općenito velika žrtva istih tih zločinaca, sa Miloševićem na čelu. (Ovo da se ne zaboravi.)
Priča o jadnim Srbima decembra, te 1994. godine, veoma je dojmila lorda Weidenfelda, koji mi je to rekao sutradan u prolazu u hotelu, ne pozvavši me više da doručkujem s njim kao što je to prethodnih dana činio. On je inače cijelog života bio ubijeđen da su Srbi bili demokrate, da nisu činili nikad zločine, za razliku od Hrvata, da nisu bili nacistički kolaboranti, a veliko pitanje je da li su počinili zločin za koje su ih teretili ti devedesetih godina. U to je naročito posumnjao kad je čuo moj referat (koji s tim nije imao nikakve veze), a nadasve kad je čuo Slavenku Drakulić.
Austrijanac, koji mi je održao lekciju protiv Austro-Ugarske (koju nisam ni pominjala, osim što sam uzgred rekla da mi je “uncle Ashkenaze” i muž istog porijekla kao i domaćin), dakle o toj imperiji kao najgoroj mogućoj svjetskoj tvorevini, istakavši jadnu malu Srbiju koju su njegovi “zatvorili u mišolovku” i spriječili joj izlaz na more, sutradan nakon čitanja mog referata, u njegovom Institutu, taj autohtoni Bečlija, dakle, i ljevičar, nije bio mnogo drugačiji od primitivnog desničara, bošnjačko-čikaškog starca mladomuslimana, koji mi je ispred nosa mahao gutom dolara, išaretio mi da me, eto, kažnjava, da ih neću dobiti, za razliku od ostalih učesnika. Derao se ovaj na mene ćafirku, bošnjakofoba, islamofoba i naučnu nulu, ne krijući to pred nekolicinom svojih paževa. I sve to na engleskom jeziku s mahalskim naglaskom, kako bi rekao Dedović. Te 1996.! Ili ‘97. godine?

Zulum demokrata

Ovaj tekst, koji je pred vama, drugovi i drugarice, ipak ne pišem samo zbog ovih gore pomenutih davnih, ali nezaboravnih uspomena, danâ kad sam, ne samo tu, bila svjedok kako se istorija kroji na svečanim večerama i cocktailima. Nego me na to ponukala šetnja u Beču te davne 1994. godine sa prinstonskim profesorom Bernardom Lewisom. On me je u jednom času dok smo prolazili pored ukrašenog izloga za Božić u centru austrijske prijestonice upitao da li je među muslimanima Bosne bilo ustaša, ne znajući mnogo o tom periodu istorije, niti o Handžar-diviziji. Odgovorila sam da ih je bilo nekoliko hiljada u toj diviziji, tačnije da sam našla podatak da su ih bile tri hiljade.
– Pa to nije puno!, uzviknuo je Bernard Lewis, što je maltene zvučalo kao čestitka, meni Bosanki, jer je po tome ispadalo da su Bosanci tokom istorije znali da se odupru raznim zločinima, da su oni “čisti” s te strane. Nešto upravo suprotno od zločinaca kakve smo vidjeli kod Hrvata i Srba. U vezi s ovim posljednjima, za razliku od lorda, za njega tu nije bilo dvojbe. Nakon što sam odgovorila da je po meni i to puno, pomenuvši razne ustaške kolaborante i objasnivši šta je to cvijeće hrvatskog naroda, dodala sam:
– Nažalost, istina je sasvim drukčija. Bosanci su najgori zločinci svih vremena na prostoru bivše Jugoslavije. Njihovi rivali u tom pogledu mogu biti još samo Crnogorci. Najveće ustaše i najveći četnici potiču uglavnom iz Bosne, potom iz Crne Gore, a onda iz takozvanih matičnih zemalja. Sve to, dakle, ne znači da ima tu i lokalnih zločinaca, iz Srbije i Hrvatske. I to podosta. Ali pošto ovi prvi neće da budu Bosanci – nijedan od njih! – nego samo Hrvati ili Srbi, ispada da bosanski narod nije sklon zločinu i da nije zločinački. Drugim riječima, da je u Bosni bilo vrlo malo zločinaca, pripadnika najgorih pokreta i ideologija koje je čovječanstvo ikad porodilo.
Eto, ovo je moja glavna tema ovog teksta, iako sam morala da napravim i nešto opširniji uvod: sjećanje na davno doba iz rata, koje je bilo gore od ovog današnjeg što se tiče razmahanih ekstremizama sa svih strana, i licemjernih demokrata, samo po tome što su tada pljuštale granate po Sarajevu i što su bili otvoreni logori za civile. Ostalo je, mržnja, natezanje među takozvanim narodima i kleromafijaštvo, kao i ono što se označava nježno sa “nacionalizam”, gore nego što je bilo devedesetih godina kad je sve bilo tek u začetku. Sve u ime jedne nacije/religije/Boga kome se moli na različite načine!
“Naši” ekstremni Hrvati, kao ni ekstremni Srbi, pa ni mnogi demokrati Hrvati i Srbi iz Bosne neće, ne žele, ne mogu, gadi im se naprosto da budu Bosanci, većina njih ne podnosi ni riječ Bosna, makar se tu rodili, i oni i njihovi preci. (Opet podvlačim da ovo što kažem ne znači da nema i građana koji s njima nemaju veze.) Hrvatima nacionalistima i velikom broju “naših” demokrata, Zagreb je san snova, glavni grad svih glavnih gradova na svijetu, takozvana matica kojoj oni kao vrijedne pčelice svojoj kraljici donose, ne sokove pune života, nego svoj otrov. Oni su naročito poslije ovog posljednjeg rata devedesetih uspjeli i da zavladaju tim gradom, da se nametnu, kao krajnje vitalan element, postanu veći katolici od pape, po cijenu da se ponižavaju i mole od crkve do crkve da ih pokrste. Uspjeli su da tamo pruže svoje duge seljačke, provincijalne, nacionalističke ili pak demokratske pipke, žareći i paleći i u kulturi, postavši toliko moćni, i toliko drski, i toliko nekada intelektualno nepošteni da su neki od “autentičnih” Hrvata iz Hrvatske morali da im javno podviknu u glasilima: Dosta vašeg zuluma!
Isti taj “zulum” te demokrate, pisci sprovode odavno i u Bosni, iako neće da budu Bosanci, i u Sarajevu, koga nikad nisu voljeli.
Srbi su, pak, uvijek hrlili ka Beo-gradu (akcent uzlazni na “e”), tamo su veći četnici od domaćih koji se ikad mogu pojaviti, bez obzira na sve popove i patrijarhe moćne im crkve. Drugim riječima, gotovo svi najvažniji političari, pa i predsjednici države bili su, a i sada su u Srbiji Bosanci, koji neće ni da čuju za Bosnu, koju visceralno ne podnose. Među njihove najveće pisce spadaju Bosanci (Ivo Andrić, Meša Selimović, Branko Ćopić, Skender Kulenović…), a gdje je danas najveći ekstremista možda mlađi Kecmanović, mnogo radikalniji i ekstremniji četnik od svog licemjernog oca, srpskog supranacionaliste. Tu su i neki “naši” muslimančići koji su svim srcem doprinijeli svojom pojavom, radom i govorima ekstremizmima u Beogradu.
Mnogi beogradski i srpski intelektualci i pisci, marginalizirani su, zgroženi okolišem, tj. ološem koji im je nametnut i koji moraju da podnose.
Da, “naši” Bosanci su otrovali dva najveća naroda bivše Jugoslavije! Zbog naših ekstremista, koji neće da budu naši, bosanski, i Srbija i Hrvatska u velikoj mjeri (ova druga nešto manje od prve) kroz istoriju nose krst zločinačkih zemalja. Da, najčešće zbog naših vlastitih barbara, često uz ime Hrvatske i Srbije stoji u svijetu i etiketa “barbarske zemlje”. Treba li pominjati za one koji ne znaju da je Pavelić bio iz Bosne, kao i Luburić, da su razni četnici bili iz Bosne i Crne Gore (ponavljam da ima naravno i domaćih, kao Dražo Mihailović, koji nije usamljen), da su Šešelj i Vučić takođe Bosanci. Koji to neće da budu. Da su čak i demokrate (demokrate?) Tadić i pokojni Zoran Đinđić takođe Bosanci. Da je i “čika Ratko”, kako zločinac Mladić sam sebe naziva kad se javi u srpskim medijima, iz Bosne, a da je “inteligentni Karadžić”, kao i mnogi njegovi pomagači, iako Crnogorac, dugo živio u Sarajevu gdje je od komunističkih vlasti dobio ono o čemu su Sarajlije mogle samo sanjati. Mnogi od tih zlikovaca nose čak turska, čisto turska imena, kao Karadžić, što znači pocrn, tu je i njihov ideolog rata devedesetih po imenu Hljepčić (Ekmečić) i razni drugi. O tome sam pisala devedesetih godina mnogo opširnije (Cf. Pariški ratni dnevnik, ENES, Istanbul). Milošević je, podsjetimo se, da ne bi bilo zabune, crnogorskog porijekla. Da ne pominjem sve one sitne pročetnike koji su se naselili u najljepši beogradski kvart.
To što su naši domaći divljaci bili ti koji su zatrovali susjede, mene ne može ni okrznuti. Ne zato što oni neće da budu “naši”, već “njihovi”. Nego zato što se ne mogu poistovjetiti ni s jednim zločincem. To nije moj narod, odakle god bili ti ljudi i koje god religije bili. Ovo je za one koji će me odmah svrstati u neki tor. Da znaju šta ja mislim.
Nije mi narod nijedan nacionalista svijeta. Nijedan čovjek kome je prvi identitet religija/nacija, što je kao i mnogo štošta u životu slučajnost (kao i grad u kome se rodiš, kao i ime koje nosiš, i maternji jezik u kome se zadesiš, i sve ono važno, ali što mi samo nismo birali). Bez obzira na to što su neki moj tekst, nedavno objavljen u Oslobođenju pod naslovom “Nezaboravni Bleiburg”, okarakterisali kao “podilaženje baliluku”, ne identificiram se ni s kim, nemam tu sposobnost identifikacije sa narodima i njihovim pripadnicima, kakvu često susrećemo na Balkanu više nego igdje drugdje, pa kad se napadne jedan davni zločinac iz “njegovog naroda”, savremeni građanin se uvrijedi, kao da je on lično bio autor njegovih zločina.
Pri svemu ovome što sam napisala, ne samo da ne zaboravljam ni srpsku ni hrvatsku dijasporu, čiji potomci izrastaju u veće ekstremiste možda i od “naših” zločinaca. Ne zaboravljajući ni lokalne srpske i hrvatske nacionaliste i kriminalce, ali ni domaće, bosanske muslimane, koji su, zahvaljujući, između ostalog, i jednom od najvećih mračnjaka u Bosni Aliji Isakoviću (inače za vrijeme komunizma velikom pristalici Muslimanske nacije), postali ne tako davno nacionalno Bošnjaci. Ni njima nije stalo mnogo do Bosne. Mnogi od njih mnogo više drže do islama i mnogima je bliža Turska, ali to biva tek od časa kad Erdogan dolazi na vlast (ranije im se nije dopadala jer je bila pretjerano laička). Mnogima od njih je mnogo bliži arapski jezik i turski, od kojih znaju jedva dvije riječi (ne znajući ni etimologiju i značenje tih riječi u originalnim jezicima – jedan Musliman me je ubjeđivao da “merhaba” znači “Bog ti pomogao”), bliža im je Saudija, nego Bosna, a ni ne znaju šta je Bosna, kakva joj je istorija i zašto ja naprimjer pišem, kako bi rekli braća Hrvati iz Bosne, “skraćeno” ime zemlje. Sve ovo govori da se Bosna nije pomakla daleko od osmanskog doba što se uređenja tiče, pa ni pojma identiteta njihovih stanovnika. Naime, u osmansko doba glavni identitet bio je religijski, a na tome je i zasnovan takođe pomenuti Millet sistem. Identitet je i danas u Bosni religijski iako se zove nacionalni. A svađe među tzv. narodima su inače plemenske, iz sedmog vijeka, jer se i Hrvati i Srbi sukobe oko toga ko je prvi sišao sa Karpata u te predjele. I muslimani se vraćaju u isti vijek, kad je rođena najmlađa univerzalna religija. I “voze” sve više u rikverc.

Raskomadana zemlja

- Advertisement -

Ono što zanima “naše” muslimane jesu prvenstveno saudijski dukati, a usput i njihov tip islama. Zbog toga su se okrenuli protiv Irana. Iako je Iran u početku rata imao velike šanse u Bosni. Bosanci “muamedovske” vjeroispovijesti otkrili su tek nedavno da postoje na svijetu, i u islamu, suniti, s jedne strane, i šiiti s druge. Nikad ranije to nisu znali dok im Saudija nije svojim dukatima objasnila, a potom i Erdogan. Ni danas sigurno ne znaju razliku, osim orijentalisti, ali mrze šiite do te mjere da su čak neki profesori, kako sam čula, islamskog fakulteta u Sarajevu, koji predaju perzijsku književnost, životno ugroženi od “patriota”, kojima ovi potonji prijete kao pravovjerni suniti. Jer naši muslimani su nedavni otkrili takođe i to da su suniti “pravi” muslimani, a šiiti “krivi”. Pa time i književnost ovih potonjih.
Ovaj put ću mahramu kao simbol ženske “obaveze” prema Allahu, koju su takođe nedavno otkrile žene i “spontano” se zamotale zahvaljujući arapskim dukatima i turskim lirama, ostaviti po strani. O tome sam dosta pisala.
Vratiću se činjenici da ni Hrvati iz Bosne koji vladaju Zagrebom nisu nimalo omiljeni u Zagrebu, kao ni Srbi iz Bosne u Beogradu. Njihov slučaj je stvarno tragičan, a oni to ne vide. Mislim, naravno, na one koji im kroje kapu i kipte od srpstva i hrvatstva. Za razliku od njih, bosanski muslimani su dobro došli u Beogradu pod uslovom da su srpski nacionalisti. Jer je to znak da su oduvijek bili Srbi, nasilno islamizirani od Turaka. Još manje svoj jad vide barbari poput onog posrbljenog sineaste, ili nekih pisaca.

Zbog svega toga Bosne nema. Niti će se u skoroj budućnosti od te raskomadane zemlje moći stvoriti neka koliko-toliko normalna država. Jer za razliku od drugih zemalja na svijetu, u Bosni nema žitelja koji imaju nacionalnost svoje zemlje, nema dakle Bosanaca, a nema ni bosanskog pitanja. (Čak i u Libanu postoje samo različite religijske grupe čiji rotirajući predstavnici su na čelu zemlje, ali svi su Libanci.) U Bosni postoji samo hrvatsko pitanje, kao glavno, potom srpsko, manje važno, jer Srbi imaju državu u državi koju im je velikodušno poklonio Alija Izetbegović. I postoji donekle bošnjačko pitanje. Bosna je fenomen kakav ne postoji nigdje na svijetu. Uz pretpostavku da su svi ti narodi koji žele biti razni narodi – a žive na bosanskom tlu stoljećima – bili stranci koji su je naselili, oni ni za sva ta stoljeća nikad nisu postali jedan narod. Za razliku od Albanaca, naprimjer, ili Amerikanaca. I još mnogih drugih magrepskih, azijskih itd.
Naprotiv, reklo bi se da je razdor veći nego ikada, kao da broj naroda tu samo raste, a naročito raste mržnja “među narodima”. Meni je, naravno, to vrlo teško zamisliti, ali izgleda da je to fakat: postoji i mržnja između dvije apstrakcije! Ali ja neću, naravno, nikad shvatiti ni kako se voli niti kako se mrze milioni ljudi u isti mah. Možda preko kultura. A kultura naših Hrvata, npr. sa visokih nam hercegovačkih i inih vrleti stvarno je oduvijek bila na zavidnom nivou. Tamo su sve travke i koze oduvijek napamet znale i Šenou, i Krležu, i Ujevića.
Zvanično, da, znam da ćete reći, postoje samo tri naroda u Bosni. U toj mrvi od zemlje. A suštinski gledano, ekstremisti sa sve tri strane su isti, kao što su iste i “demokrate” koje cmizdre nad svojim narodima, koje se istovremeno busaju u prsa, ponosne na svoju demokratiju i svoje narode. Vrlo mali broj stanovnika Bosne želio je biti Bosanac, odnosno Bošnjak i kada su Austrijanci pokušali da osnuju bošnjačku naciju za sve stanovnike zemlje. Tu je bilo samo nešto malo muslimanskih intelektualaca.
Mene jako zanima zašto je to tako. Zašto ako znamo da je prvi čovjekov identitet uopšte onaj geografski. Prvo se rodi naravno u okviru porodice, koja mu ušprica razna shvatanja, pa i ona o Bogu/religiji/ naciji, što je u Bosni, kako pomenuh, odavno jedno te isto, a onda, čovjekov identitet je njegov grad u kome se rodio, potom je to zemlja u kojoj se rodio. Pa jezik u kome se rodio. Tek na kraju dolazi nacija na djelu. Ali ne, to ne važi i kod balkanskih naroda. Tu je sve naglavačke postavljeno.

Voljela bih da jednog dana, kao istraživači svemira koji otkrivaju galaksije i crne rupe, otkrijem zašto je svojim stanovnicima Bosna najomraženija zemlja na svijetu. Njen predsjednik otvoreno kaže da mrzi zemlju čiji je predsjednik. Jeste li igdje čuli za tako nešto?

Strani putnici u Bosni stvari su vidjeli sasvim drukčije. Francuzi su sve stanovnike Bosne zvali Bosniaques (danas ta riječ je rezervisana samo za Bošnjake) i dijelili stanovnike na dvije “nacije”: građane i seljake. To je bila jedina uočljiva razlika za francuske putnike u 19. i na početku 20. vijeka. Sarajevo su neki od njih nazivali aristokratskom republikom.
Ali ovi naši i ekstremisti i intelektualci “demokrate” mogu se sto puta još roditi u Bosni, oni će mrziti zemlju, a iznad svega glavni grad Bosne, Sarajevo, i neće htjeti biti Bosanci, nego Hrvati ili Srbi. (Neki će tu i tamo od hrvatskih demokrata pomenuti stidljivo nešto kao dvojni identitet.) I nikad neće priznati da je ime zemlje oduvijek bilo Bosna, a ne Bosna i Hercegovina. Podsjetimo ih na to da je Hercegovina bila samo jedan od osam sandžaka u Osmanskom carstvu u 17. vijeku, npr. Da, Hercegovina to je nekadašnji Hum, ili domen bogatog Bosanca koji je za sebe uzeo mađarsku titulu, herceg, jer mu se činila više “šik” od one naše, vojvoda. Kad je došla Austro-Ugarska u Bosnu, ona je zemlju po principu zavadi pa vladaj, podijelila i u samom njenom imenu, nazvavši je Bosna i Hercegovina, ukinuvši joj njeno pravo, istorijsko ime: Bosna. Ukinuvši pri tome i zvanični, bosanski jezik, a paradoksalno pokušavši potom, nakon te podjele, uspostaviti zajedničku naciju za sve: bošnjačku naciju. Ovo i ptice znaju, ali eto, ja ću s merakom ponoviti.
Unatoč svemu, Austrija je donijela izvrsne stvari toj zemlji u tom času osmanske dekadencije, a naročito ženama čija emancipacija počinje tada.
Voljela bih da jednog dana, kao istraživači svemira koji otkrivaju galaksije i crne rupe, otkrijem zašto je svojim stanovnicima Bosna najomraženija zemlja na svijetu. Njen predsjednik otvoreno kaže da mrzi zemlju čiji je predsjednik. Jeste li igdje čuli za tako nešto?

O Sarajevu

- Advertisement -

Voljela bih, dakle, da otkrijem zašto najveći broj Hrvata i Srba, kao i dio Bošnjaka ne vole zemlju u kojoj su rođeni, odrasli, živjeli i žive. A napose, podvlačim, ne vole glavni grad: Sarajevo. O kome su u prošlosti ostale prelijepe pjesme zapisane na raznim jezicima.
Moram to podvući. Moram se ponavljati. Zbog pitanja, upitnika koji se protegao od Amerike do Japana. Ili poput Izetbegovićevog sna o islamu, protegao se preko bezbroj kontinenata.
A evo za kraj tek nekoliko stihova od bezbroj onih spjevanih čarima glavnog grada Bosne, koji su ostavili i bosanski pjesnici, i stranci, ovaj put od jednog britanskog Irca, stihovi koji zvuče vrlo aktuelno:

I napokon dolje, u kamenom krilu
Među četiri stijene od koprene: grad
Tamo gdje su se munare povile poput trstike
A rijeka teče, u bjeličasti led uvijena,
Sa zveketom zaprega mazgi i brđana,
Pod mostovima i drvenim verandama
Što kroti zrak i mir nam obećava
Bezbrižan sa puno slavuja. Dok sad nijedan ne pjeva.
Nema tu puno povijesti? Možda. Samo ta zlokobna
Tamna ljepota što ispod velova cvjeta,
Zarobljena u spektru umiranja:
Grad kao instinkt ostavljen da hrđa,
Podignut oko jeke revolverskog pucnja.

Lawrence Durrell
Prevela i prepjevala stihove Jasna Šamić

Podijeli s prijateljima
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Ostavite komentar

- Advertisement -
- Advertisement -
- Advertisement -

NAJNOVIJE VIJESTI

- Advertisement -

Povezane vijesti

- Advertisement -
Podijeli s prijateljima
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Ostavite komentar