Piše: MARIO ILIČIĆ
Najava članice Predsjedništva BiH Darijane Filipović o planiranoj smjeni dijela diplomatskog kadra koji, prema najavama, nije u skladu s preferencijama HDZ-a BiH ponovo je otvorila pitanje funkcioniranja vanjske politike zemlje i načina imenovanja ambasadora. U javnoj raspravi, koju dodatno podgrijava činjenica da ministar vanjskih poslova često privlači pažnju javnosti populističkim objavama na društvenim mrežama, iznova se ističe nedostatak zakonskog okvira i institucionalne stabilnosti u bh. diplomaciji.
Pravni okvir i njegova odsutnost
Ključni problem koji se u raspravi ponavlja jest da Bosna i Hercegovina i nakon više od dvije decenije nema usvojen Zakon o vanjskim poslovima. Taj zakon, kako tvrde stručnjaci, trebao bi jasno definirati procedure, kvote i kriterije za imenovanja u diplomatskoj službi. U odsustvu takvog zakona država se oslanja na uopćene smjernice Predsjedništva BiH, no te smjernice ne mogu zamijeniti pravno obavezujući dokument, naročito kada u zemlji ne postoje zajednički definirana stajališta o ključnim globalnim pitanjima.
Bez zakonske regulative, navodi se u tekstu, ostaje prostor za improvizaciju i stranačka lobiranja, pa se diplomatske pozicije u praksi često tretiraju kao mogućnost za političke kompenzacije i nagrađivanje, umjesto kao rezultat profesionalnih kriterija i dugotrajnog rada u službi.
Karijerna služba nasuprot političkim imenovanjima
U uređenim diplomatskim sustavima, ističe se u analizi, velik udio ambasadora dolazi iz karijerne službe. Kao primjer se navodi praksa u Europskoj uniji koja se oslanja gotovo isključivo na profesionalne diplomate, dok SAD drži kvotu od približno 70% karijernih diplomata i oko 30% nekarijernih ambasadora, koji su obično politički imenovani pojedinci poput bivših kongresmena ili važnih donatora predsjedničkih kampanja.
U BiH, međutim, nema nikakve ustanovljene kvote za imenovanje nekarijernih ambasadora. Posljedica takvog stanja, prema tekstu, jest da diplomatska mreža postaje „potpuno neuređen prostor u kojem pojedinci rade prema vlastitom nahođenju“ i da se u praksi favorizira populistički pristup, koji se često ogleda u prezentiranju pojedinačnih uspjeha na društvenim mrežama.
Strategija vanjske politike kao formalni smjer
Jedini dokument koji formalno definiše smjer vanjske politike BiH jeste Strategija vanjske politike Bosne i Hercegovine (2018. – 2023.). Iako je njen rok trajanja istekao, strategija i dalje predstavlja jedini formalni skup ciljeva. Prema strategiji, vanjska politika počiva na četiri stupa: sigurnost i stabilnost, ekonomski prosperitet, zaštita interesa državljana BiH i međunarodnopravna suradnja te promocija BiH u svijetu.
Pod sigurnošću i stabilnošću podrazumijeva se dosljedno provođenje Daytonskog mirovnog sporazuma, rad na putu ka punopravnom članstvu u Evropskoj uniji, aktivnosti prema NATO-u te jačanje regionalne suradnje. Ekonomski prosperitet u dokumentu se ističe kroz fokus na ekonomsku diplomaciju, privlačenje investicija, izvoz i suradnju s dijasporom. Treći stup naglašava učinkovitu konzularnu zaštitu i širenje bezviznog režima, dok promocija države treba koristiti kulturu, turizam, znanost i sport za izgradnju ugleda Bosni i Hercegovini u svijetu.
Iako su ti stupovi formalno zacrtani, autor teksta konstatuje da su u praksi ostali „tek mrtvo slovo na papiru“ jer je nedostatak zakonodavnog okvira dopustio da institucionalni rad zapadne u nejasnosti i nesklonost koordinaciji među državnim institucijama.
Poziv na zakon kao preduslov promjena
Zaključak koji iz toga proizlazi, kako piše autor, jest da bez donošenja Zakona o vanjskim poslovima nema temelja za stabilnu i profesionalnu diplomatsku službu. Tek uspostavljanjem čvrstog pravnog i institucionalnog okvira moguće je definirati kvote, kriterije i odgovornosti koje bi spriječile da vanjska politika postane „skupo privatizirano oruđe u rukama političkih elita“, navodi se u tekstu.
Autor posebno naglašava da jezgro ozbiljne diplomatske mreže moraju činiti karijerni diplomati, a ne ljudi iz „estrade“, izrazito pazeći da ostane jasno da je riječ o stajalištu iznesenom u tekstu, a ne o nezavisno provjerenoj činjenici.
Usporedbe u regiji i stav Davora Gjenera
Za ocjenu regionalnih iskustava u uređivanju vanjske politike autor je razgovarao s politologom Davorom Gjenerom. Gjenero u razgovoru navodi da Hrvatska nije dobar primjer jer, kako kaže, nije dovela do kraja Zakon o vanjskim poslovima i nema jasno definirane kriterije za imenovanje veleposlanika. S druge strane, prema njegovim riječima, Slovenija ima daleko bolji sistem i točno je regulirano koliko može biti politički imenovanih veleposlanika te koji je udio profesionalnih diplomata.
Gjenero podsjeća da je u Sloveniji neko vrijeme čak bilo onemogućeno imenovati veleposlanika izvan profesionalne diplomatske službe. Također navodi praksu u kojoj je, uobičajeno, vjerodajnice potpisivao Predsjednik Republike, a da je bilo slučajeva u kojima je predsjednik odbio potpisati vjerodajnice određenom kandidatu (primjerice, Danilo Tuerk nije potpisao vjerodajnice Rupelu, pa je taj imenovan za generalnog konzula u Trstu).
Govoreći o Hrvatskoj, Gjenero kaže da model uključuje suodlučivanje Predsjednika i Vlade o vanjskoj politici te podsjeća na istorijske aranžmane između nekadašnjih lidera: „Bivši predsjednik Republike Hrvatske Stipe Mesić je sa bivšim premijerom Ivom Sanaderom imao dogovor o podjeli mjesta, ali su se relativno lako usuglašavali.“
Gjenero dalje navodi da su u određenim periodima imenovanja bila blokirana ili ograničena zbog odnosa između institucija te navodi konkretne primjere: tijekom HDZ-ove vlade imenovanja su u jednom periodu bila praktički blokirana, a u drugom su imenovani ljudi s čvrstim biografijama koji su ispunjavali uvjete.
Problemi imenovanja u susjedstvu i razmjeri u SAD
U dodatnom komentaru vezanom za praksu u SAD-u Gjenero kaže da je u drugom mandatu Donalda Trumpa došlo do promjena u obrascima imenovanja, te navodi: „Prije je postojalo pravilo: kad dođe do smjene administracije, oni koji su politički imenovani, ali i oni koji su bili prvi puta imenovani za ambasadora, nakon smjene administracije su podnosili ostavke. Sad je Trump napravio čistku i većina ambasadora su njegovi viralisti.“
U opisu stanja u drugim državama Gjenero ističe primjere problema u imenovanjima ambasadora u razdoblju oko 2020. godine, navodeći da su u nekim zemljama niz ambasadorskih mjesta ostala upražnjena; između ostalog navodi situacije u Parizu, Litvi, Londonu i pri Svetoj Stolici, te da su neki ambasadori na tim pozicijama bili znatno duže od standardnog mandata, pa su „sada svi ambasadori barem 7 godina u mandatu, a neki i bitno više od toga“, kako je rekao Gjenero.
Završna zapažanja
Autor zaključuje da bez hitnog donošenja Zakona o vanjskim poslovima i bez jasnih kriterija za imenovanja balkanska i međunarodna pozicija Bosne i Hercegovine ostaje ranjiva na političke pritiske i ad-hoc rješenja. U javnoj i stručnoj debati naglašava se da se bilo kakve kadrovske promjene u diplomatskoj službi trebaju temeljiti na profesionalnim standardima, a ne na trenutnim političkim preferencijama ili stranačkim dogovorima.
Autor također prenosi mišljenje da su promjene u bh. diplomaciji koje najavljuje Darijana Filipović doista nužne, ali upozorava da bi u odsustvu zakonskih rješenja i institucionalne strategije njihova primjena mogla ponoviti obrasce političkih rotacija i „čistki“ nepodobnih kadrova, umjesto da vodi jačanju profesionalizma i kontinuiteta u vanjskoj politici.
DIPLOMACIJA U SJENI SKANDALA
Umjesto ozbiljnog pristupa problemu, uvođenja reda u bh. diplomaciji, u medijima tek s vremena na vrijeme možemo nešto saznati na razini skandala.
U tom kontekstu, podsjećamo na „afere” u bh. diplomaciji o kojima se šef diplomacije Elmedin Konaković nikada nije očitovao, situaciju u našim Veleposlanstvima u Rumunjskoj, Hrvatskoj, Češkoj, Italiji, posljednja tri slučaja su vezana za ponašanje veleposlanica, dok je u slučaju Bukurešta veleposlanik Milorad Živković optužen za klasični mobing i prekoračenje, ovlasti nakon što je jednoj diplomatkinji samovoljno oduzeo vođenje financijskog referata i uskratio isplatu čak tri plaće, uz neprikriveno pokazivanje osobnog animoziteta.
Također, ambasador BiH u Srbiji Aleksandar Vranješ kontinuirano u medijima i bez zadrške tvrdi da odgovara isključivo članu Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda i kako MVP BiH za njega ima “tehničku nadležnost”. Tako građani Bosne i Hercegovine posredno financiraju diplomatsku destrukciju vlastite zemlje, plaćajući čovjeka čiji se angažman svodi na javno urušavanje njenog suvereniteta.
U razgovoru za "Slobodnu Bosnu" Davor Gjenero je iznio komentare o sustavima i praksama u regiji, što dodatno potvrđuje složenost i razlike u pristupima uređivanju diplomatskih službi među susjednim državama.
BROJKE I SLOVA
Bosna i Hercegovina ima ukupno 45 ambasada i 6 stalnih diplomatskih misija širom svijeta.
- Ambasade: 45
- Stalne diplomatske misije: 6 (pri međunarodnim organizacijama poput UN-a, EU, Vijeća Europe i dr.)
- Generalni konzularati: Obuhvaćaju nekoliko lokacija (npr. u Njemačkoj, Italiji, SAD-u i Turskoj).
- Nerezidentna pokrivenost: Preko nerezidentnih osnova, bh. ambasade pokrivaju još oko 43 države u kojima BiH nema direktno sjedište.
Norveška, Nizozemska, Danska, Australija, (B)
Španjolska, Češka, Švedska, Jordan, Crna Gora (H)
Rumunjska, Bugarska, Mađarska, Poljska, Grčka (S) to su fiksna mjesta, a ostala se rotiraju.
