Pričamo vam priču..
Godina je 2017. svijet je miran koliko miran može biti i budan isto toliko. O Koroni još ništa ne znamo, prehlade se ne bojimo. Cazin ima nešto više stanovnika nego će to slučaj biti za par godina, zapravo, svake godine nas je manje i kolektivno živimo za novogodišnje ili neke druge praznike koji nas okupe i napune našu čaršiju makar na par sedmica. Snijeg pada "muški" jako. Ljudi su na ulicama, uživaju i druže se iako je mrak već pao.
Što se te čaršije još tiče, svake godine smo, čini nam se, u njoj ozbiljniji i zabrinutiji, zamišljeniji. Godina o kojoj vam sad pišemo i nije bila baš tako jako davno, a sve je bilo za nijansu neku, tad nevidljivu, ljepše, doista, po našoj čaršiji su se vukle saonice. Pošto portal mojcazin.ba tad nije postojao, danas koristimo priliku da vam predstavimo mali bijeg iz stvarnosti, bijeg u neku prošlu realu koju nismo znali cijeniti. Najlakši bijeg su uvijek slike, pa i vi s nama pogledajte ove u nastavku koje je snimio fantastični Husein Badić.
Pišite nam za koju priču vi glasate? Danas ili bilo nekad davno?
Usput, kako vi zovete ovo magično pomagalo za snijeg, sanke, sanjke, saonice?
Eh da je djeci čarobni štapić, stalno bi padao snijeg, u isto vrijeme bi grijalo sunce, crvenili bi se nosići i porodice bi bile zajedno. Niko se nikad ne bi razdvajao, a naš Cazin bi bio još ljepše mjesto za život.
mojcazin.ba