Postoje pobjede koje se pamte cijelog života, ali postoje i tragedije zbog kojih ni najveća pobjeda više nikada nema isti sjaj.
Šesnaesti oktobar 2013. godine ostao je duboko urezan u sjećanje Bosne i Hercegovine, a posebno Bosanske krajine. Tog jutra, na jednoj cesti u Poljskoj, zauvijek su prekinuti životi trojice mladih ljudi – Hasiba Mahmića, Almira Kasumovića i Vildana Pehlića.
Samo nekoliko sati ranije bili su svjedoci ostvarenja sna generacija. Bosna i Hercegovina prvi put se plasirala na Svjetsko prvenstvo. U dalekom Kaunasu slavila se historijska pobjeda, a među onima koji su prevalili stotine kilometara kako bi bili uz svoju reprezentaciju bila su i ova trojica Krajišnika.
Krenuli su tamo gdje ih je vodilo srce. Za Bosnom, za njenim bojama, za osjećajem pripadnosti koji se ne može objasniti onome ko ga nikada nije osjetio.
Nažalost, put kojim su se trebali vratiti svojim porodicama pretvorio se u posljednje putovanje.
Dok je zemlja još slavila plasman u Brazil, iz Poljske je stigla vijest koja je zaustavila pjesmu. Tri mlada života ugašena su u trenutku, a radost je ustupila mjesto nevjerici, suzama i tišini.
Trinaest godina kasnije, vrijeme je nastavilo teći, ali uspomena na njih nije izblijedjela. Njihova imena i danas žive među navijačima, prijateljima, porodicama i svima koji pamte tu oktobarsku noć i jutro koje je uslijedilo.
Nisu bili poznati fudbaleri, nisu postizali golove niti podizali trofeje. Bili su obični mladi ljudi, ali s neobičnom ljubavlju prema svojoj domovini. Upravo zato njihova priča ostala je dio historije bosanskohercegovačkog navijanja.
Iza njihovih imena ostale su porodice kojima nijedna godišnjica nije samo datum. Ostala su prazna mjesta za porodičnim stolovima, neizgovorene riječi, neostvareni planovi i uspomene koje se čuvaju kao najveće blago.
Danas, trinaest godina poslije, vrijedi se prisjetiti ne samo načina na koji su otišli nego i onoga zbog čega su živjeli, radovali se i putovali. Njihovog prijateljstva, mladosti i ljubavi prema Bosni i Hercegovini.
Jer neke ljude ne sačuva historija zapisana u knjigama, nego sjećanje onih koji ih nikada nisu prestali spominjati.
Hasib Mahmić, Almir Kasumović i Vildan Pehlić.
Trinaest godina prošlo je od njihovog posljednjeg putovanja. Trinaest godina od dana kada je jedna velika fudbalska radost ostala zauvijek obilježena tugom.
Neka im dragi Allah podari lijepi Džennet, a njihovim porodicama sabur.
Krajina pamti. Bosna ne zaboravlja.
16.10.2013. – 16.10.2026.
Foto: Screenshot/Društvene mreže
